Nakon 16 dana važenja vanrednog stanja, Crna Gora je mogla da odahne – načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić koji se kao šef državnog Kriznog štaba proteklih dana i bez vojnog puča, veoma uživio u ulogu glavnog boss-a u državi, napokon će „smanjiti doživljaj“ i umjesto borbe sa snijegom pred kamerama državne televizije, posvetiće se uobičajenim aktivnostima razaranja državnog sistema odbrane.
Upravo su Samardžićevi i dosezi „u reformi sistema odbrane“ ministra odbrane Bora Vučinića u proteklih šest godina, učinili da Crna Gora na pravi način ne može odgovoriti ni izazovima koju je pred nju stavilo tek jedno malo jače zimsko nevrijeme. Što bi tek bilo da nas je ne daj Bože, neko vojskom napao, pogotovo sa „strateškog pravca“ prema sjeveru naše države koji se eto i u ovim vanrednim okolnostima pokazao „tanak“ ? Toliko da je čak i sveznajući načelnik GŠ prije neko veče na nekoj od CG televizija sa kojih se nije skidao, pokajnički priznao da se „eto, pokazalo kako nam hvali najmanje još jedna Planinska četa vojske u dijelu prema Beranama, Andrijevici i Plavu“...
Ispostavilo se da osim to malo vojske - ljudi koji su, lišeni svega osim lopata i dobre volje, spadali sa nogu od umora pokušavajući da pomognu građanima, Crna Gora nema apsolutno ništa čime može od snijega očistiti te dvije džade i jednu prugu koje vežu jug sa sjeverom države. Samardžićev i Vučinićev doprinos satiranju sistema odbrane naslijeđenog od SFRJ-SRJ-SCG, pokazao se sada u svojoj svojoj veličini – vojske nemamo dovoljno, ono što imamo većinom nisu mladi i jaki vojnici već starješine u poodmaklim godinama, vojne inženjerijske mašine su stari ULT-ovi ili produkti „Radoja Dakića“ od prije 30 godina, kroz smetove su se mogli probiti jedino stari dobri TAM-ovi 150 iz vremena JNA, pistu aerodroma Golubovci čistila je prastara FAP 13-tica sa klinastim nožem, a nebom ne može letjeti ništa ozbiljnije od par lakih helikoptera za vezu tipa „gazela“ kojima je, inače, tek u ovom vanrednom stanju privremeno ukinuta zabrana letjenja izrečena nakon udesa jedne crnogorske vojne „gazele“ na Luštici, septembra prošle godine. Da nije i te „šake jada“ koja je zaostala još od JNA prije 20 i kusur godina, Samardić i Vučinić bi u ovom „obračunu sa državnim neprijateljem broj 1 – snijegom“ bili jednako neefikasni kao ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović i njegov pomoćnik za vanredne situacije Zoran Begović.
Spasonosna pomoć je tako stigla iz vani od naših „NATO partnera“. Po dva strana helikoptera koliko bi istovremeno imali na raspolaganju, Samardžiću su bila dovoljna - jer uz četiri raspoloživa domaća vojna i policijska helikoptera, oni su, kako je rekao gostujući na TV Vijesti, „stvarali zakrčenje u vazdušnom prostoru, pa nije potrebno još helikoptera“. Da bi se uvjerili kako je riječ o ortodoksno glupom opravdanju, ne treba ići dalje od zime 2005 godine, kada su tada brojni ispravni helikopteri 172.avijacijske brigade RV VSCG sa aerodroma Glubovci, povremeno i uz pomoć svojih kolega iz Beograda i Niša, tada neprekidno danima letjeli nad Crnom Gorom i pružali pomoć stanovništvu koje je i tada bilo ugroženo snijegom. „Zakrčenja u vazdušnom prostoru“ nije bilo ni svih onih ranijih decenija kada je 172.abr školovala domaće i strane vojne pilote, pa je jednovremeno u vazduhu iznad Crne Gore bilo i po 20-tak aviona. No, zahvaljujući Vladi, Samardžiću i Vučiniću to je davna prošlost koje se danas sjećaju samo navodno nedobronamjerni i „oni koji žele podriti naš evro-atlantski put“.
Umjesto da su od 2006. do danas nešto učinili da država, makar u liku VCG koja joj je „posljednja linija odbrane“, ima sa čime da se nosi sa snijegom, Vlada i MO su bukvalno uništili sve što su naslijedili još od JNA. Umjesto nabavke par višenamjenskih helikoptera veličine i karakteristika „Mi-171“ ili (ne daj Bože, preskupo je) NH-90, Vlada i MO su pare trošili na gluposti poput kupovine novih jurišnih pušaka „Heckler&Koch” iako ih niko u NATO ne tjera da se odreknu mnogo jeftinijeg i izdržljivijeg “kalašnjikova” u kalibru 7,62 kakvih su nam prepuna vojna skladišta, ili su pak plaćali firama penzionisanih američkih generala, milionske konsultantske i usluga pomoći pri obuci kadra za misiju u Avganistanu.
No, “vojni dio” priče u opštem sniježnom metežu proteklih dana je još koliko-toliko pozitivan ako se ima u vidu učinak MUP-a, posebno lično Zorana Begovića i Ivana Brajovića koji su svojim nesnalaženjem i diletantizmom učinili da država bude fizičkim preprekama “ispresijecana” na parčiće. Dok je Begović “vršio procjene i dizao sistem” lavine su zatrpale na desetine ljudi po putevima Crne Gore koje Brajović prethodno nije zatvorio iako je imao pravovremeno upozorenje meteorologa. Poslije je ministar našao zgodan način da skreće pažnju sa tih propusta netačno, na osnovu neprovjerenih glasina, prozivajući vozača zavijanog minibusa da je navodno pretekao snjegočistač. Čovjek koji je umalo zbog toga popio otkaz, danas bi Brajovića u najmanju ruku trebalo da tuži, a ministar u najmanju ruku da mu se lično izvini ako ima imalo osjećaja odgovornosti.
E da, odgovornost – premijer Igor Lukšić koji stalno dio NVO sektora poziva na istu, evo ima idealnu priliku da pozove na odgovornost svoje nesposobne službenike – prvenstveno Brajovića i Begovića. Ako im i povjeruje da su bili baš toliki baksuzi da se za vrijeme njihovog mandata dese prvo poplave, pa potom i smetovi “kakvi se događaju jednom u 50 godina”, Lukšić bi morao da ima u vidu i nekoliko brojki – prvo broj poginulih gradjana u ovom “vanrednom stanju”, broj građana danima odsječenih od svijeta, broj lani izgorjelih automobila na policijskom parkingu Ćemovskom polju, površinu Crne Gore progutanu u požarima od kada ih gasi Zoran Begović, veličini milionske štete nanešene u ne jednoj, nego dvije lanjske velike poplave itd…
Dakle, premijeru - evo prilike da “skidajući glave” Brajoviću i Begoviću, potvrdite u praksi ono na što verbalno pozivate aktiviste NVO i civilnog sektora čije Vam se primjedbe ne sviđaju – siđite i Vi napokon, na konkretnom primjeru državne slabosti koja je tangirala svih 680 hiljada stanovnika Crne Gore, iz gledališta u arenu, “uprljajte ruke” i iz igre izbacite nesposobne i neodgovorne državne činovnike.
A da može i drugačije i da to prvenstveno zavisi od ličnosti na čelu pojedine državne instutucije potvrđuje primjer Hidrometeorološkog zavoda Crne Gore. Pod rukovodstvom Luke Mitrovića, HMZ je i u ovim oskudnim materijalnim okolnostima u državi uspio da svoj rad dovede na evropski nivo, pa je sistem ranog upozorenja koji je činila njegova Služba za prognozu vremena još jednom dokazao da je HMZ rjetka “svijetla tačka” u opštem sivilu crnogorskih državnih instutucija.
Bonus video:
