Premijer Lukšić konstatno pokazuje zbog čega je upravo on naslijedio svog šefa u fotelji prvog ministra, pa je nedavno i zaprijetio da će donatorima MANS-a prijaviti da se ta NVO bavi politikom i, naravno, tražiti da se preduzmu mjere, ako se donatori slože sa njim. Stotine miliona eura koje su svim građanima, pa i aktivistima MANS-a, upravo Lukšić i njegov šef nametnuli da vraćaju u ime tajkuna koji je takav dogovor sklopio u kafani sa Lukšićevim šefom još 2005. godine, premijer izgleda ne smatra bitnim. Prvo, dakle, da vidimo šta ćemo sa aktivnostima MANS-a i da pokušamo da im uskratimo sredstva za rad. Požalili su se iz premijerovog kabineta da i on ima pravo na slobodu izražavanja i mišljenja, ukazujući da se MANS ponaša kao parapolitička organizacija.
Ne znam da li će se donatorima požaliti da od vozila direktorke MANS-a nije mogao ni da očisti snijeg koji je iznenada pao u sred zime, ali čini se da se potrudio da sve to precizno vremenski zabilježi medij čiji je akcionar jedan od vjerovatnih donatora njegove partije, a za čije boravište se jako interesuje Interpol. Snijeg je, ipak, očiščen, ali jedino sa vozila Vanje Ćalović. Šarić je i dalje u bjekstvu, ali neka o tome pišu oni mediji čiji on nije akcionar i koje Lukšićeva Vlada ne pomaže.
Kao građanina koji svakako ima bar onoliko prava na slobodu izražavanja i mišljenja koliko ima i premijer, mene zanima ko su sve donatori partije čiji je premijer član. Želio bih, po ugledu na premijera (valjda imam i ja to pravo), da im se požalim na to da se njegova partija bavi aktivnostima koje me podsjećaju na kriminalne organizacije. Volio bih da neko tim povodom preduzme i mjere, ali čini mi se da ona koja bi to morala - Vrhovna državna tužiteljka, ima ozbiljne motive da to nikada ne uradi.
Koristim pravo koje ima i premijer, da se građanima, kao ''donatorima'' budžeta, obratim i podsjetim da ih je upravo premijer Lukšić sa svojim šefom i njihovom partijom obavezao na vraćanje stotine miliona eura, ali i da je novac građana iz budžeta Lukšić davao za održavanje likvidnosti banke u vlasništvu familije njegovog šefa, a zatim je jedan milion ''vrtio'' onoliko puta koliko je potrebno da bi omogućio toj banci da ''vrati'' kredit. Jednako kao Lukšić, tražim od građana da preduzmu mjere, naravno ako se slažu sa mnom i ako imaju razuma i dostojanstva. Ako nemaju, neka nastave i dalje da održavaju likvidnost Prve banke.
Koristim pravo na slobodu izražavanja i mišljenja, koje svakako priznajem i Lukšiću, da istaknem svoje mišljenje da partija kojoj on pripada pere novac, da se ne zna na koji način se finansira, da je povezana sa organizovanim kriminalom, ali i da je Vlada čiji je on član dokazano bila aktivni akter korupcije na najvećem mogućem nivou (afera Telekom).
Takođe, podržavam pravo premijera da saopšti mišljenje da djelovanje pojedinih NVO više liči na partiju nego na nevladinu organizaciju i da se ne zna granica između NVO i političke partije. U tom smislu koristim pravo da iznesem moje mišljenje da djelovanje DPS-a meni više liči na kriminalnu organizaciju, nego na političku partiju i da ja ne vidim razliku između kriminalne organizacije i premijerove partije. Možda će zvučati pretenciozno, ali tvrdim da je moje mišljenje pravilno i da je, za razliku od Lukšićevog, utemeljeno na činjenicama, jer su glavne karateristike DPS-a i kriminalnih organizacija potpuno identične.
Podržavam zahtjev premijera da se djelovanje NVO mora učiniti transparentnim. Ipak, djelovanje MANS-a je potpuno transparentno i donatore te organizacije svako može saznati jednostavnom posjetom sajta, pa premijer bar zna gdje da ide da se žali. Kao građanin zahtijevam da se djelovanje DPS-a učini transparentnim i da saznamo ko su sve donatori DPS-a, da li među njima ima neko sa boravištem u Južnoafričkoj Republici, Turskoj, Rusiji, Švajcarskoj, Srbiji... Dok se to ne učini javnim, ja ne znam gdje su svi donatori DPS-a, pa sam zato uskraćen u pravu koje ima premijer, da se ja požalim donatorima njegove partije. Za utjehu mi možda ostaje činjenica da pojedine donatore DPS-a traže službe više država i da im za sada ne mogu ući u trag.
Na kraju, koristim pravo da kao građanin (isto kako je to učinio i Lukšić) zahtijevam od Vrhovne državne tužiteljke da ispita da li je čuveni listing koji ukazuje na kontakt premijera sa jednim mogućim donatorom njegove partije, falsifikat ili nije. Zahtijevam, opet kao građanin, da g-đa Čarapić u tu svrhu provede bar onoliko vještačenja koliko je provela da bi utvrdila da li je vozaču Miomira Mugoše oštećen mozak kada je gradonačelnik sa svojim sinom napao ekipu ND Vijesti. Do tada, moje je pravo kao građanina da vjerujem da je listing potpuno autentičan i da iznosim svoje mišljenje da VDT, umjesto da otkriva i procesuira, prikriva kriminal čelnih ljudi DPS-a.
Možda bi premijer i njegov kabinet ove moje zahtjeve kvalifikovali kao političke i pozvali me da osnujem političku partiju, ali na njihovu žalost radi se o par excellence pravnim, a ne političkim pitanjima. Ta pitanja su predmet mog interesovanja upravo zato što su pravna. Kad Crne Gora bude imala državnog tužioca koji zna, smije i hoće da radi svoj posao, tada će i premijer, njegov šef i njihova partija, to saznati na teži način. Do tada, razumljivo je da ''ne strahuju da će odgovarati''. Do tada, kao i do sada, politika je ta koja je potpuno dominantna nad pravom. Zato premijer i zove kritičare u politiku jer su on, njegov šef i njihova partija, svjesni da sa dolaskom vladavine prava oni postaju sigurni gubitnici.
Bonus video:
