Jedan od malobrojnih iračkih reditelja koji rade, Udaj Rašid – čiji briljantni film Underexposure iz 2005. prati grupu likova u Bagdadu nakon invazije na čelu sa SAD 2003, i čiji film Qarantina se upravo premijerno prikazuje – ovih dana boravi na Menhetnu. Glamurozni ambijent u kojem se sada prikazuje film Qarantina – projekcija u Muzeju moderne umjetnosti, na primjer, i u privatnim domovima američkih reditelja i zvijezda – nije mogao biti više izmješten iz nasilnog konteksta njegovog svakodnevnog života.
U Bagdadu je Rašid postao slavan – i ozloglašen – nastojeći da inspiriše novu generaciju iračkih filmskih radnika i ostalih mladih umjetnika. Qarantina je jedan od samo četiri filma koji su snimljeni u Iraku u posljednjih 12 godina. Rašid je član grupe Najeen (Preživjeli), i čini dio avangarde mlađih umjetnika, pisaca i reditelja čiji rad svjedoči o njihovoj posvećenosti umjetnosti usred krize.
Dok ulazi u jednu njujoršku dnevnu sobu, smiren i dostojanstven, djeluje nekako uzvišeno. Preživio je nezamislivu traumu, i još je preživljava. „Od sedam bliskih prijatelja sa kojima sam odrastao,“ ispričao mi je, „petorica su mrtva.“ Jedan je nedavno poginuo od metka u glavu dok je stajao u svojoj kuhinji.
Ponekad, kaže on, „probudim se i na radiju ili na TV-u čujem za pet napada automobilom bombom,“ što dovodi do neke vrste klaustrofobije – čime se bavi i njegov film. Prokomentarisala sam da možda ima posttraumatski stres zbog gubitka prijatelja. „Već sam kroz to prošao,“ nasmijao se.
Rašid tek puni 40, a njegov život odražava drame njegove države: on i njegovi prijatelji, dio „izgubljene generacije“ iračkih reditelja, godinama su izolovani sankcijama. Međutim, on opisuje Sadamove godine kao eru u kojoj su intelektualci, iako nije bilo slobode, imali mavnevarski prostor, ukoliko su „znali u šta se ne smiju petljati.“
Kada je krenula invazija na čelu sa SAD bio je na početku karijere – pisao je za televizuju i bavio se filmskom kritikom i komentarima dok je pokušavao da preživi bombardovanje, pljačku i haos. Međutim, takođe je morao da sačuva svoj intelektualni intregitet.
Kada je američka vojska htjela da se pohvali da jedan reditelj radi u okupiranom Iraku, Rašid je odveden na formalnu večeru u jednoj od bivših Sadamovih palata u Zelenoj zoni, kojoj su prisustvovali visoki američki zvaničnici i vojni ugovarači – što je poziv koji ne biste željeli da primite, a koji ne biste mogli da odbijete.
Sada Rašid govori o okretanju njegove države vjerskom ekstremizmu: opisuje Irak prije invazije u kojem su žene bile prilično emancipovane, dok sada nose marame pod pritiskom, „radi mirnijeg života“. Njegova prjateljica, mlada iračka glumica Zahra Zubaidi, morala je da pobjegne sa Bliskog istoka nakon što je glumila žrtvu silovanja u filmu Redacted Brajana de Palme; nakon toga je emigrirala u Njujork.
Stalno zastrašivanje od strane vjerskih ekstremista i političkih frakcija je sudbina intelektualaca u današnjem Iraku. A Rašid odbija da se uzdržava: „U sve u šta vjerujem, stvarno vjerujem,“ kaže. „Ne mogu da lažem ili da ne odgovaram na pitanja.”
Rašid boravi u Njujorku uglavnom zato što je tu smještena radnja njegovog sljedećeg filma, koji se „bavi uticajem američkih ugovarača nakon invazije na Irak, ne samo na život Iračana nego i na život SAD.” Što se tiče današnjeg Iraka, kaže Rašid, „ne mislim da su Amerikanci ravnodušni prema onome što se desilo i što se dešava, ali od svakodnevnih detalja okrutnosti nemaju vremena ili snage da se bave većim pitanjima.”
Zaista, Rašid kaže da mu se publika na svakom prikazivanju njegovog filma u SAD izvinjava prije nego što počne da mu se obraća kao Rašidu reditelju a ne kao predstavniku njegove zemlje. „Lično, ne pitam ništa; ovdje sam da doprinesem otklanjanju zabune posredstvom filma.“
Irak, razoren ratom a sada uzdrman svakodnevnim nasiljem, naklonjeniji je intelektualnim djelatnostima od ostalih arapskih država. Kao što irački i ostali muslimanski intelektualci u regionu često kažu: „Knjige su napisane u Egiptu, štampane u Libanu a čitaju se u Iraku.”
Nadajmo se da će Rašid i njegove kolege nastaviti da grade iračku kulturu koja je dinamična i slobodna; nadajmo se da će se odnos američkog i međunarodnog auditorijuma prema Rašidu promijeniti od iskupljenja ka angažovanju na njegovim projektima. Njegova privrženost pravu na njegovu istinu, što je zadatak umjetnika, je isto tako izuzetna, imajući u vidu da radi u okruženju u kojem dio kreativnog procesa čini borba da preživite.
Bonus video:
