Sjećate li se pretprošle kolumne, u kojoj sam pitala koliko u Crnoj Gori košta život. I javno se stiđela što je nijesam napisala prije nego što je kolega umro. Pokušala sam da postidim i one koji neće da nam daju naše pare za naše liječenje. Državu i njene dužnosnike iz jedne velike partije i dvije-tri manje, klonirane. Zaludu, jer oni godinama pečatno pokazuju kako za stid ne znaju. Inače niko od njih odavno ne bi bio tu gdje jeste...
Čim je na portalu objavljen taj tekst, dobila sam dvije poruke. Jednu od drage čitateljke i još draže prijateljice. Drugu od države. Prvu ne moram da objavim, ali hoću zbog onoga što u njoj piše. Druga je morala da bude objavljena prošlog petka, iako u njoj ne piše ništa. Osim da sam ja neprofesionalna, neumjesna i ne znam proceduru.
***
“Da, ostaje da se stidimo. I da se preispitujemo. Što nas je spriječilo da brzo reagujemo i pomognemo ovom izmučenom čovjeku?! Lijenost, inertnost, zaokupljenost vlastitim problemima? Na ekranu svakog dana vidimo apele za pomoć. Napaćenu dječicu, nemoćne starce... Polako se stvara navika... Uh! Stidim se!!!
A još se stidim i kad kasape i ponižavaju Bečića. Na isti ogavni, podmukli i razarajući način. Kao Vanju, kao Miška, kao Milku i Milenu... Do svakoga će doći kad požele. Svakoga će poniziti. Stara škola stvara mladi kadar. Jezivo!!!” Imala sam namjeru da moj odgovor državi bude samo ova poruka. Zbog toga što je moja prijateljica, možda baš zato što se ne bavi novinarstvom nego prirodnim naukama, u nekoliko redaka razjasnila prirodu vladajućeg režima. I njegovih metoda kojima briše sve koji neće da mu služe. Neke samo iz javnog života, a neke i iz ovog običnog. Ipak otpisujem, nije zdravo kad vlast ima završnu riječ.
***
Ne, nije njen branitelj osporio nijednu činjenicu. U 21. vijeku, u evropskoj i transatlantskoj Crnoj Gori, najmlađoj članici NATO, primjeruuregionuišire, ljudsko biće umrlo je čekajući jedan bubreg. Za koji su, kad država nije htjela, humani ljudi prikupili više od polovine novca. Nije htjela čak ni da doplati preostalih tridesetak hiljada eura. Nije znala? Pa, ime mu je na državnoj listi bilo punih šest godina!
Jeste li pročitali zašto mu država nije pomogla? Zbog procedure. Koju je uvela ta ista država. I nema namjeru da je promijeni sve dok naše brojčano stanje ne izravna sa onim na Ljubinom grobu.
Što još kaže branitelj? Da “ne poznajem proceduru”. I da je “tema jako osjetljiva”. Država očigledno nije. Inače bi spašavala ljude od bolesti, a ne direktora Fonda zdravstva od mene.
Naravno da poznajem proceduru, zbog nje i bježim od državnog zdravstva nakon tri operacije. Četvrtu bih radije izvela sama. Do tada, slušaću ispovijesti prijatelja. Jedan se, sa sve karcinomom, šeta četiri-pet puta dnevno s kraja na kraj grada. Drugi je, sa istom bolešću, digao ruke, tri su godine otkako se liječi sam. Treći je potražio spas u susjednom gradu, ali mu u rodnom ne priznaju pola preporuka za terapiju...
***
Bavim se osjetljivim temama? Tačno, ali u reagovanju države to se uopšte ne osjeća. Ni riječi žaljenja što je čovjek umro. Ni izvinjenja što nam životi đece zavise od broja esemesova. Ničega što bi makar nalikovalo odgovoru na moje pitanje koliko je ljudi do sada umrlo zato što im država ne da njihove pare za njihovo liječenje. Samo 2.564 slovna znaka na mojih 240 o direktoru Fonda zdravstva.
Ne znam da direktor ne odlučuje o liječenju osiguranika? Znam, zato sam i pomenula traženje novca po dnu kase. Ne može zbog komplikovane procedure? Neka je pojednostave. On ili onaj koji ga je ustoličio po partijskoj kvoti. Je li i to opošljeno po proceduri? Ne, ona važi samo za nas. Za njih je skraćena - otmi, ukradi, sredi, namjesti, obrukaj, smijeni, premlati, uhapsi, osudi...
***
Zaboravih da kažem ko je potpisao reagovanje. Amer Ramusović. Ne znate ga? Ni ja. Bio je nekad dopisnik državne Pobjede. I prijetio mi depeesom Berana zato što sam skratila neku ponjavu od teksta. Sličnu ovoj u kojoj me optužuje za “neprofesionalne i neumjesne navode”.
O umjesnosti može da sudi samo porodica pokojnog kolege, kojoj se izvinjavam ukoliko sam je nečim povrijedila.
O profesionalnosti ne dozvoljavam da sude oni koji potpisuju tuđe mišljenje za novac.
Da uozbiljim ovu badijavnu polemiku, samo slobodan čovjek i intelektualac može postati dobar novinar. Slobodan čovjek se ni po koju cijenu neće odreći vlastitog mišljenja i postati spiker tuđeg. A intelektualac će, po prirodi a ne po diplomi, uvijek biti protiv svake vlasti. Zato što, takođe po prirodi, ograničava slobodu. Čak i kad je najbolja vlast na svijetu.
Ako je to bio cilj branitelja ove naše, odvratne i nikakve, potpuno je promašio adresu.
P.S. Jeste li gledali izvještaj sa proslave desetogodišnjice TV Vijesti... Tatjana Vukićević dobila je priznanje. Od tog medija, ne od državnog premijera, ministra zdravlja ili direktora Fonda zdravstva. Za humanost, čiji smo samo djelić od njih očekivali. I platili, unaprijed. Tatjani ne možemo ni naknadno, osim ako učinimo isto što i ona.
Bonus video:
