Značajan dio svog života je, tako govore njegovi najbliži, proveo u carstvu rok muzike, literature i filma.
Svoju slobodu branio je osvajajući je za druge.
Običan – svakodnevan, ali ne i prosječan, kralj – građanin, dramski pisac, disident, politički zatvorenik...
Starog džentlmena sa mladalačkim osmijehom pamtiće njegovi sugrađani i po neposrednosti. Uvijek otvoren za razgovor, umjetnost i šalu, uživao je sve dok je to mogao u šetnji praškim ulicama, odlascima na koncerte, pozorište ili neku od pivnica...
Oovako bi, u najkraćem, izgledao opis jedne ličnosti i karijere od svjetskog značaja.
Vaclava Havela sam „upoznao“ ne tako davno, još na osnovnim studijama. Posredovali su autori Alfred Stepan i Huard Linc sa svojom studijom o demokratskoj tranziciji i konsolidaciji.
Zašto ovo potenciram i šta mi je to tada značilo?
Opet u najkraćem; moralna vertikala koju sam gradio postala je jača, lavirinti kojima sam hodao bivali su jasniji, a satisfakcija za uloženi trud i rad na sebi bila je sve veća. Snažnije uvjerenje u one univerzalne vrijednosti o kojima se puno govori a koje samo u čovječjem liku i djelu dobijaju svoj puni smisao. Valjda se zbog takvih stvari studira, a ne zbog diplome, posla, partije, roditelja ili školarina, ali o tome ovom prilikom nećemo.
U „Pismu iz Praga“ Františeka Šisteka pročitao sam nešto što nije dosadno kada se više puta ponavlja, pa ću to učiniti i ovdje. Havel se posljednji put pojavio u javnosti prilikom susreta sa svojim tibetanskim prijateljem i saborcem dalaj–lamom. Njegov gost mu je tom prilikom poklonio bijeli šal i zlatno kolo dharme – budistički simbol vječne promjene, i poželio da živi još deset godina. Uprkos lijepim željama obojica su, po svemu sudeći, znali da se radi o posljednjem susretu. Havel je umro nedjelju dana kasnije.
Danas, neposredno po njegovoj smrti, uglavnom se govori o životu i radu velikog revolucionara i veliča njegov politički aktivizam. Manje ili nikako o samim počecima velike borbe, onome što se zove terenska priprema i znalačko upravljanje. Valja pomenuti da je jedan od osnivača „Grupe 77“ pisao o „Paralelnoj kulturi“ nezavisnih mislilaca koji su pokušavali da „žive u istini“. „Paralelna kultura“ je bila vid otpora protiv nevjerovatne tjesnogrudosti režima koji nije tolerisao gotovo ništa! Stari vuk je dobro znao da, prilikom dovođenja režima u pitanje u svim fazama borbe, rezultat može da zavisi od toga u šta vjeruju desetine, stotine, pa kasnije i hiljade pripadnika aparata državne prinude, tj. oni koji treba da izdaju i izvršavaju naređenja vlasti.
Takođe, znao je i da treba nekom da vjeruju svi nezadovoljni, neodlučni, izigrani i preplašeni građani Čehoslovačke. Prvo nekom, pa onda sebi. Stvoriti užareno kulturno jezgro hrabrih i pametnih, jer je samo mudrost hrabra, bio je prvi zadatak od čije će uspješnosti u mnogome zavisiti brzina otopljavanja vitalnih djelova aparata prinude. Kao i dobar tajming. Dobar čas.
Tako će Havel u svom čuvenom proročkom pismu tadašnjem predsjedniku države dr Gustavu Husaku 1975. godine, reći sljedeće: ...”Nada za posttotalitarnu zamrznutu Čehoslovačku jeste onaj trenutak koji će doći i u kome dezorganizovani režim neće više biti u stanju da reaguje. Pokušavajući da paralizuju život vlasti su paralizovale sebe i, u daljoj perspektivi, same sebe onemogućile za takav paralizirajući život... Kad taj trenutak stigne mrtvi teret inercije se mrvi sam od sebe, i istorija ponovo stupa na arenu“.
Ostalo, kada je u pitanju istorija, uglavnom znate. Čehoslovačka je bila mudra i spremna. I imala je Havela. Kao i ono što mu je išlo na ruku – najveći broj pismenog stanovništva u regionu! Danas ga jednako žale u Češkoj i Slovačkoj, Poljskoj, kao i čitavom svijetu koji osjeća i uviđa značaj njegovog rada.
Ono na šta bih posebno htio da ukažem jeste medijski tretman javnih ličnosti, te naplata njihove popularnosti i smrti. Bez obzira da li je to običan zabavljač, opsjenar ili istinska ličnost. Do stvaranja mita. Niko to ne može kao mediji i to se ne može zaustaviti. Ništa danas nije popularnije od same smrti koja je često najgledanija sapunica. Korektiv za slobodne sate. Možda zato što se njenom ekranizacijom stvara privid života. Baš kao što se zatvorskim kaznama ili presudama stvara privid o funkcionalnosti nekog sistema.
Privid da stvarni život nije samo drugo ime za zatvor jer, tamo negdje, postoji zid koji odvaja neku zgradu koja se upravo tako naziva. Ako se već savremena civilizacija urušava tako što će proizvoditi samo šokantno u slici i riječi, ako je kulturna razmjena copy-paste produkcija, onda nam ništa drugo ne preostaje nego da pričamo priče bolje od drugih. Da forsiramo stvarne junake, a Havel to jeste, pa makar i bili saučesnici u toj velikoj mašineriji medijske obmane. Priče koje će spasti naše obične živote od potpune propasti, dok istorija ne stupi na scenu, i tamo negdje u jednoj zemlji, što je zovu Crnom Gorom. Kada njeni građani budu spremni za takvo što. Za bijeli šal ili šal od svile.
Bonus video:
