Nekada je to bio aksiom liberalizma - sloboda je označavala neotuđivi individualni suverenitet. Bili ste svoje vlasništvo. Mogli ste sebe iznajmiti poslodavcu na ograničeni period i po uzajamno dogovorenoj cijeni, ali vaše pravo vlasništva nad sobom nije moglo biti ni kupljeno ni prodato. Tokom dva vijeka ta liberalna, induvidualistička tačka gledišta legitimizovala je kapitalizam kao “prirodni” sistem, naseljen slobodnim ljudima.
Sposobnost da ogradom odvojiš dio svog života i ostaneš suveren i samostalan unutar tih granica bila je najvažniji dio liberalne koncepcije slobodnog čovjeka, a takođe i njegovog ili njenog odnosa sa društvenom sferom. Da bi koristili slobodu, pojednicima je bilo potrebno sigurno utočište unutar kojeg su mogli da se razvijaju kao prave ličnosti, prije nego što će stupiti u neke odnose - i poslove - sa ostalima. Formiravši se, naša ličnost mogla je da raste zahvaljujući trgovini i industriji, to jest mrežama saradnje između naših ličnih utočišta koja su se pravila i prepravljala radi naših materijalnih i duhovnih potreba.
Ipak, ispostavilo se da je granicu koja našu ličnost odvaja od spoljnog svijeta, to jest granicu na čijoj je osnovi liberalni individualizam formirao svoju koncepciju autonomnosti, individualnog suvereniteta, a na kraju i slobode - nemoguće sačuvati. Prva povreda te granice pojavila se kada su industrijski proizvodi izašli iz mode, a na njihovo mjesto došli brendovi koji su privukli pažnju, emocije i želje društva. Nakon kratkog vremena brendovi su napravili novi radikalni zaokret, dajući predmetima osobine “ličnosti”.
Čim su brendovi dobili osobine ličnosti (a to je jako povećalo lojalnost potrošača i, naravno, prihode), ljudi su osjetili neophodnost da sebe predstavljaju kao brendove. Danas, kada kolege, poslodavci, klijenti, nedobronamjerni i “prijatelji” neprestano prate naš život onlajn, mi smo pod neprestanim pritiskom - da postanemo niz događaja, slika i osobina koji odgovaraju atraktivnom, dobro prodavanom brendu. Lični prostor, koji je toliko važan za autonomni razvoj autentičnog ja (a upravo takvo ja čini neotuđivim individulani suverenitet), sada je praktično nestao. Nestaje sama prirodna životna sredina liberalizma.
Jasna granica, u toj životnoj sredini, između privatne i javne sfere odvojila je i slobodno vrijeme od posla. Ali, ne treba biti radikalan kritičar kapitalizma da bi se uvidjelo da je i pravo na vrijeme u kom se čovjek ne prodaje, takođe, nestalo.
Pogledajte, na primjer, mladež koja se nađe u današnjem svijetu. Većina onih koji nemaju povjereničke fondove ili velikodušne prenesene prihode, na kraju dođe u jednu od dvije kategorije. Mnogi koji su osuđeni na rad po ugovorima, koji ne garantuju zaposlenost (zero-hours contracts), za plate koje su tako male da moraju raditi i tokom čitavog slobodnog vremena da bi sastavili kraj sa krajem. Bilo kakav razgovor o ličnom vremenu, prostoru ili slobodi za njih postaje uvredljiv.
Ostalima govore da mogu izbjeći pad u to preživljavanje koje uništava dušu ako se svakog časa i svakog dana budu uklapali u sopstveni brend. Kao u zatvoru Panoptikon, oni se ne mogu sakriti od pažnje onih koji bi im mogli dati predah (ili znaju druge koji bi to mogli učiniti). Prije nego što objave tvit, pogledaju film, podijele fotografije ili snimak sa čata, oni uvijek moraju da misle o onima kojima se mogu svidjeti ili onima kojima mogu biti nesimpatični.
Ako im se baš posreći pa ih pozovu na intervju (ili ih čak prime na posao), poslodavac će odmah naglasiti da su lako zamjenjivi: “Hoćemo da budete vjerni sebi, da slijedite svoja osjećanja, čak i ako to znači da ćemo morati da vas otpustimo!” Upravo zato oni udvostručuju napore da otkriju baš ona “osjećanja” koja će se svidjeti budućim poslodavcima i potraže to mitsko “istinsko” ja koje se, kako im govore šefovi, nalazi negdje u njima.
Ova potraga je bez kraja i konca. Džon Majnard Kejnz jednom je napravio poznato poređenje - on je kao primjer naveo izbor za mis ljepote objašnjavajući zašto nikada nije moguće saznati “istinsku” vrijednost akcija. Učesnici berze nisu zainteresovani da razjasne ko je od kandidata najljepši. Njihova odluka bazira se na prognozama ko je najljepši po prosječnom mišljenju i šta to prosječno mišljenje misli da je prosječno mišljenje: to je situacija u kojoj mačka pokušava da ulovi sopstveni rep.
Konkus za mis baca svjetlo na današnju tragediju mnogih mladih ljudi. Oni pokušavaju da razjasne koje će od potencijalnih “istinskih” ja biti doživljeno kao najprivlačnije za prosječno mišljenje koje formira javno mnjenje. Istovremeno, oni se trude da isfabrikuju to “istinsko” ja i onlajn i oflajn, na poslu i kući, uopšte uvijek i svuda. Pojavile su se cijele industrije savjetnika i kouča, a takođe i različiti ekosistemi supstanci i samopomoći koje ih vode kroz tu potragu.
Ironija je u tome što je liberalni individualizam, izgleda, izgubio od totalitarizma, koji nije ni fašistički, ni komunistički, ali je izrastao iz sopstvenih uspjeha u legitimizaciji najezde brendova i pretvaranja našeg ličnog prostora u proizvod. Za pobjedu nad tim totalitarizmom, to jest za spasenje liberalne ideje slobode kao ličnog suvereniteta, možda će biti potrebna sveobuhvatna rekonfiguracija imovinskih prava nad sve digitalizovanijim sredstvima distribucije, saradnje i komunikacije.
Zar ne bi to bio prekrasan paradoks da 200 godina nakon rođenja Karla Marksa odlučimo da nam je za spasenje liberalizma potrebno da se vratimo ideji da je slobodi potreban prekid neprekidne robne razmjene (to jest pretvaranje svega u robu) i podruštvljavanje prava na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju?
Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu Atine; bio je ministar finansija Grčke
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
