Nesporno je da pojedini oblici organizovanog kriminala postoje i u najrazvijenijim državama i ta činjenica često se ističe tamo gdje ne postoji ni minimum političke volje za borbu protiv ove pojave. Isto tako, nerealno je očekivati da se politička volja za borbu protiv organizovanog kriminala javi sama po sebi u društvima gdje su veze između političara i policajaca, sa jedne strane, i kriminalaca, sa druge strane, takve da je teško uočiti razliku među njima.
Tada se oni druže, posluju zajedno, gostuju jedni drugima na svadbama, posjećuju iste lokale, imaju telefonsku komunikaciju, razmjenjuju mejlove (oni koji znaju da rade sa računarom), itd.
Ono što olakšava saradnju i doprinosi razumijevanju političara i kriminalaca jeste činjenica da partije i kriminalne organizacije počivaju na istim principima: stroga hijerarhija na čijem čelu se nalazi neprikosnoveni vođa od koga idu direktive, dok prihodi idu drugim smjerom (od članova ka vođi), finansiranje iz nelegalnih aktivnosti i potpuna netransparentnost u tim pogledu, ozbiljne sumnje u pranje novca, odanost partiji (organizaciji) i prihvatanje da je ona važnija od svakog pojedinca (nedavno smo čuli i javnu izjavu da je partija važnija od svakog člana pojedinačno) i sl.
Jedina uočljiva razlika je u tome što najjače kriminalne organizacije imaju jednog konsiljerea (savjetnika) koji je uglavnom izuzetno pametan i stručan. U takvim uslovima, sa sličnom organizacijom i zajedničkim motivima i interesima, isključena je volja da ove organizacije počnu raditi jedni protiv drugih.
Zbog toga je izuzetno važno što za borbu protiv organizovanog kriminala u Crnoj Gori izgleda više nije od presudnog značaja politička volja ni vlasti, ni opozicije. Čini se da je ipak mnogo značajnija politička volja zemalja čije su bezbjednosne službe postigle rezultate koji su uzdrmali i političke i ekonomske odnose u Crnoj Gori.
Proces integracija isključuje mogućnost nesaradnje i nedavanja punog doprinosa u akcijama koje podrazumijevaju djelovanje prema licima koji su do skoro bili nedodirljivi.
Zato će možda zvučati malo apsurdno, ali izgleda da su ovdašnji kriminalci (zajedno sa političarima sa kojima posluju), širenjem svoje moći najviše doprinijeli borbi protiv organizovanog kriminala na ovim prostorima.
Kada su svoje ''biznise'' sa ovih prostora raširili od Južne Amerike ili od Turske, sve do zapadne Evrope ili do SAD, vjerovatno nijesu razmišljali da će na tim prostorima njihov ''biznis'' biti predmet interesovanja službi sa čijim pripadnicima se oni ne druže, sa kojima ne mogu poslovati, koji im ne dolaze na svadbe, koji ne posjećuju iste lokale kao oni, sa kojima oni ne mogu komunicirati telefonom i sa kojima ne mogu ostvariti bilo kakav kontakt sličan kontaktima na koje su navikli u Crnoj Gori.
Da su djelovali samo na prostorima gdje su im ti kontakti garantovali bezbjednost, njihov ''biznis'' bi i dalje cvjetao, a političari bi i dalje prisustvovali promocijama njihovih ''poslovnih uspjeha''. Ali, na njihovu žalost (opet apsurdno), izgleda da kriminal stvarno ne zna za granice.
Iskustvo nam govori da moć i snaga organizovanog kriminala počinje značajno da opada kada se počnu kidati njegove veze sa političarima, pravosuđem i državnim strukturama. Nekada te veze počnu kidati akcije drugih država, raspisivanjem potjernica i podizanjem optužnica.
Onda oni koji su se družili sa kriminalcima, koji su sa njima poslovali, dolazili na svadbe, izlazili u iste lokale, redovno telefonski komunicirali, itd, na svaki način pokušavaju prikriti sve te veze i kontakte.
Nekima u tome pomaže mogućnost izgovora da po prirodi posla kontatiraju i sa kriminalcima (pa stoga i na njihove svadbe idu službeno?!), a neki se mogu braniti i da nijesu mogli komunicirati na primjer mejlom, jer ne znaju da koriste računar. Ko bi rekao da, pored referenci za imenovanje na značajne funkcije, u Crnoj Gori neznanje može koristiti i u druge svrhe?
Dojučerašnji partneri, pokrovitelji i prijatelji organizovanog kriminala iz sfere politike, sada pokušavaju pokazati kako se nikada nijesu ni poznavali. U tim pokušajima političari imaju bezrezervnu pomoć osoba zaduženih upravo za borbu protiv kriminala (tužilaštvo i bezbjednosne službe), koji će bez ikakve provjere potvrđivati da veze i kontakti državnih struktura i kriminala nikada nijesu postojali.
Tada se zaboravlja da i kriminalci ''imaju moral'' i jedini cilj je zaštita onih koji su te osobe postavile na funkcije. Znaju oni vrlo dobro da dijele sudbinu sa njima i da je otrivanje veza kriminala i državnih struktura uvijek otkrivalo veze kriminala sa pravosuđem. Uostalom, zna se kako je funkcionisao ''biznis'' prije nego što se proširio van nadležnosti domaćeg tužilaštva.
Zato se tužilaštvo u Crnoj Gori i dalje neće boriti protiv organizovanog kriminala. Ono će voditi istrage za koje svi znaju da neće dati rezultate, a kojima je cilj otkrivanje ''neprijatelja'' koji povezuje kriminal i državne strukture sa ''falsifikovanim'' državnim dokumentima.
Dok se on ''ne pronađe'', nastavlja se sa nezakonitom prismotrom onih koji godinama javno ukazuju na veze kriminala i državnih struktura. Opasnost i vjerovatnoća da se u toj prismotri falsifikuje i zatim plasira (službeno ili neformalno) neki podatak, čine mi se prilično većim i realnijim nego da je falsifikovan bilo koji podatak koji ukazuje na veze kriminala i državnih struktura.
Na kraju, rekao bih da je prilično naivno vjerovati da kadrovske promjene slabe poziciju pojedinih funkcionera i da su ''njihova'' kadrovska rješenja bila profesionalna, za razliku od novih. Mjera profesionalnosti trebalo bi da bude u otkrivanju veza kriminala i državnih struktura, a u tome su jednaki profesionalci i bivši i novi kadrovi, uključujući i funkcionere kojima je ''oslabila pozicija''.
Bonus video:
