Koliko su ekonomski učinci Vlade premijera Igora Lukšića u prvoj godini mandata bili uspješni, zna svako crnogorsko radničko domaćinstvo.
U proteklih 12 mjeseci nije mnogo učinjeno na poboljšanju standarda, naprotiv. Talas poskupljenja, od onih manje bitnih do najznačajnijih, od registracije auta, goriva, troškova notara, do prehrambenih proizvoda i posljednjeg rasta cijena struje obilježio je 2011. godinu, koju mnogi crnogorski građani ispraćaju iscrpljenih i ispražnjenih kućnih budžeta.
Ekipa premijera Lukšića preuzela je Vladu u možda najgorem mogućem trenutku: osim opšteg siromašenja, novi premijer je sve najveće probleme crnogorske ekonomije naslijedio od svog prethodnika Mila Đukanovića. Probleme u KAP-u i Željezari, ali i u nizu drugih kompanija prodatih neodgovornim vlasnicima, Lukšić nikako da riješi. Ništa mu nije išlo u prilog: osim što nije imao kredibilne sagovornike, probleme su dodatno opteretili efekti globalne finansijske krize, koja je tokom 2011. drmala i eurozonu. Vlasnik Željezare je otišao, a javnost nije dobila informacije ko zapravo stoji iza firme MNSS. U KAP-u, država je preuzela veći vlasnički udio što, ispostavilo se, nije bilo dovoljno da se kolektiv izvuče iz problema.
Preuzimanjem problema, Lukšić je preuzeo i odgovornost za njihovo rješavanje, za šta mu fali ili politička volja ili podrška partije.
Jasno je da Lukšić nema kapacitet da postavi pitanje odgovornosti za privatizacije koje su, u kombinaciji sa globalnim ekonomskim poremećajima, cijelu privredu dovele u kolaps. Umjesto toga, Vlada je izdašno pomagala većinske vlasnike Željezare i KAP-a, odobravanjem bankarskih garancija, koje su u ovom trenutku na nivou od preko 300 miliona eura. Zbog gotovo izvjesnog vraćanja duga kompanija iz budžeta, državna kasa za narednu godinu, projektovana na oko 1,2 milijarde eura, već je na staklenim nogama. Za narednu godinu planira se novo zaduženje od 230 miliona eura, od čega će dio biti namijenjen za vraćanje starog duga.
Izostala je i očekivana podrška domaćoj proizvodnji, pa Crna Gora i dalje uvozi robu i poljoprivredne proizvode koje sama proizvodi – vodu, mlijeko i meso, što je mnogima neshvatljivo. To govori o postojanju jakih uvozničkih lobija koji guše domaće proizvođače, a protiv kojih država ili ne može ili neće da se izbori. Danak tome opet plaćaju građani, osuđeni da trguju skupe, nerijetko i manje kvalitetne proizvode iz uvoza.
Vlada Igora Lukšića nastavila je praksu zaduživanja koje je postavio njegov prethodnik, pa je javni dug trenutno 1,46 milijardi eura, ili 44,5 odsto ukupnog domaćeg proizvoda. Tome je doprinijelo i zaduživanje putem euroobveznica u aprilu ove godine, preko kojih smo se zadužili za dodatnih 180 miliona eura. Poređenja radi, za samo tri godine, Crna Gora se zadužila za čak 700 miliona eura, ali taj novac nije utrošen za kapitalne projekte i investicije (što je bila praksa, recimo, u Hrvatskoj), već je taj novac uglavnom utrošen za potrošnju. Rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) nije bio dovoljan da prati taj ritam zaduživanja, pa smo već sada u situaciji da se moramo dodatno zaduživati kako bi servisirali stara dugovanja i „hranili” javni sektor.
Kraj godine obilježilo je konačno učlanjenje Crne Gore u Svjetsku trgovinsku organizacija (STO), proces koji je počet čak 2004. godine. Nakon prave drame u pregovorima sa Ukrajinom, Crna Gora je 17. decembra postala članica STO. Koliko će to značiti za crnogorsku privredu, zavisiće od samih preduzeća, koji moraju da rade na vlastitoj konkurentnosti, ali i samopouzdanju, kako bi izašli i uspjeli na zahtjevnim svjetskim tržištima. Decembar je obilježio i kontroverzni sporazum o politici zarada koje se finansiraju iz budžeta i akta kojim se produžava opšti kolektivni ugovor, koji su potpisali predstavnici Vlade i dvije sindikalne centrale.
Bonus video:
