Deratizacija

Miševi kojima je potrebna deratizacija?

Ili, naprosto, samo još jedna nepromišljena i opasna izjava. Da je Đukanović stand up komičar ovakve izjave bile bi mu zaštitni znak – ovdje bi publika reagovala ovacijama. Ali, budući da on nije komičar (čak i ne stoji dobro sa humorom – golem ego i komika nisu baš dobra kombinacija), već političar, ovakva izjava zaslužuje unekoliko drugačiji spektar reakcija.

Zašto su nacisti u svojoj antijevrejskoj histeriji odabrali da Jevreje predstavljaju kao pacove i miševe? Zašto je Gadafi, tu nedavno, govorio o “pacovima i miševima”? Štetočinska priroda glodara bila je nešto što nije mogao (ni smio) ignorisati niko. Za štetočinu se zna što je – potpuno uništenje. Deratizacija. A upravo su nacisti pokazali da neke priče, koliko god bile lako čitljive i lako objašnjive, ne smijemo olako otpisati kao, eto, tek priglupu (i nimalo originalnu) retoriku, koja, uz sve to, i da stvar bude gora, govornika kači na jedno sramno rodoslovlje tame i zla – kakvom pripadaju u različitim epohama i nacisti, i živopisni diktatori, i inkvizicija i ruski i poljski pogromi nad Jevrejima...

Jasno je ko smatra da je potrebna deratizacija, ali bilo bi lijepo i da kaže za koje će se metode opredijeliti. Vatra ili metal? Neki otrov? Koji? (Jedno sredstvo za deratizaciju, javno servirano prije neko veče, žestoko mu se prosulo. Ali, umjesto očekivanog smrada, efekat je bio – salve smijeha. Mora da je neka teška hemija u pitanju.)

Valjda ne može ozbiljan čovjek koristiti riječi i rečenice a da nije svjestan njihovog značenja. Đukanović je nebrojano puta pokazao da ima „brzu“ i nepromišljenu riječ. A to ne bi baš morala biti dobra preporuka za ozbiljnog državnika. Jednom je, sjećam se, poručio nezavisnim intelektualcima da „smanje doživljaj“. Čim ga je rečena populacija iznervirala, odlučio je da im odgovori jezikom koji mu je očito u povišenim duševnim registrima najbliži – jezikom ulice. Što valjda i nije čudno za političara koga je, tamo, davno, na početku, ulica i dovela na vlast. Pa samim tim, možda ne bi bilo neobično da još neko važno poglavlje njegove karijere odredi ulica.

Ili – nedavno, onaj fantastični splet iskaza gdje je najavio naknadno duhovno utemeljenje nezavisnosti, očito ne sasvim svjestan koje su moguće posljedice takvog stava.

Njegov ministar vanjski juče ga brani objašnjenjem koje puca od plitke demagogije. Što, njemu “basta” da prijeti? Kao da je riječ o kakvom seoskom kavgadžiji s kraja XIX vijeka, a ne o političaru koji formalno djeluje u XXI vijeku?

Zanimljivo je da ovakvu retoriku Đukanović aktivira povodom pitanja o „sanaderizaciji“. Što bi to bilo „sanaderizacija“? U najkraćem – na kapiji Evrope, gravitacija je unekoliko drugačija negoli u našem tranzicionom univerzumu. Pa uprkos ranijim zaslugama, nagovještajima, obećanjima – lopov postaje lopov, a kriminalac – kriminalac. Makar kakav sat nosio, makar kakve slike mu visile na zidovima doma. Uprkos svemu. I to je razlog zašto je „sanaderizacija“ za nekoga tako uznemirujući termin.

Jer, moram priznati da meni grijesi hrvatskog ex-premijera u odnosu na crnogorske standarde djeluju gotovo kao sportski uzrast „pjetlića“ u odnosu na kategoriju „seniori“. A on je u Hrvatskoj, uz izostanak neke veće drame, zapao tamnice.

Možda taj momenat izaziva nervozu kod Glavnog. Mislim da većina građana drži da su Sanaderovi grijesi na kakvoj uporednoj skali sa ovima našima tek – podnožje brijega. A naši su na – Himalajima. Tamo negdje oko Mont Everesta.

Evropski vihor je zameo čovjeka koji je Hrvatsku doveo na prag Unije. Izgleda da taj svijet i ne cijeni baš mnogo mitske zasluge, koje se bez problema mogu „prodavati“ u beskraj domaćoj intelektualnoj falangi, koja je očito trajno fascinirana svim onim što Đukanoviću “basta”.

U eseju o histeriji i identitetu, Đerđ Konrad objašnjava da politička histerija počinje onda kada „nacionalno potisne sve drugo u pozadinu.“ Sve se tada beskrajno politizuje, odnosno instrumentalizuje. Tako se izjednačavaju istinske vrijednosti kulture sa glupošću i tiranijom diktatora i tupošću koju proizvodi. Tada se identitet, kaže Konrad, stvara i utvrđuje na osnovu nespojivih elemenata. „Dovode se u vezu umovi kojima je mjesto u nasljeđu svjetske kulture sa plitkoumnošću dvorskih miljenika. Herojska djela časnih pojedinaca povezuju se sa bljuvotinama državne propagande.“

Priča o miševima i deratizaciji vrlo je lako čitljiva. Na svim svojim nivoima.

I ja ne sumnjam, a to je možda najtragičnije u svemu, nimalo ne sumnjam, da taj čovjek zaista to želi. U svim mogućim značenjima. Uostalom, valjda zna što priča. A u ovom slučaju imam osjećaj da mu valja vjerovati.