Svi vjeruju da im je mišljenje o politici utemeljeno na razumu, iako su u stvarnosti ta mišljenja utemeljena u djetinjstvu, prije nego što smo i shvatili što se događa. Odrastao čovjek je dijete koje je patilo”. Ova misao odlične kanadske književnice Nancy Huston stoji u katalogu nedavno odigrane predstave “Hipermnezija” u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP).
Predstava, nastala u koprodukciji Heartefakt fonda i Bitef teatra iz Beograda, u režiji mlade sarajevske rediteljke Selme Spahić, došla je u Podgoricu u okviru kampanje za uspostavljanje REKOM-a (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugih teškim kršenjima ljudskih prava), a u saradnji sa CNP-om.
Odabir “Hipermnezije” za promociju REKOM-a nije slučajan. Ta predstava kroz formu, sada već vrlo popularnog, “dokumentarnog teatra” na sjajan način podvlači snagu potisnutih ili prećutanih sjećanja u oblikovanju svih nas kao pojedinaca, ali i društava u kojima živimo sa zločinima koji su njihov sastavni dio. Sjećati se nije lako. Često ni prijatno. Pa zato naši organizmi u kreiranju sopstvenog imunološkog odgovora brišu loše stvari. One time ne nestaju, ma koliko mi sebe uvjeravali u to. Ostaju negdje duboko, da u bijesu svoje potisnutosti još jače opterećuju onim teretom koji se ne izgovara, ali koji polako i sigurno razara sve što je sagrađeno na temeljima u koje nijesmo utkali jasan pogled u sebe, raščišćavanje sa sopstvenim slabostima i greškama, ali i sposobnost uzdizanja iznad ega i priznanja bola drugog. I tako nerijetko i efikasno, kad iskoče, znaju narušiti neke neponovljivo lijepe odnose…
Umjetnički kvalitet ove predstave je jedna dimenzija. O njemu je dosta rekla nagrada žirija Međunarodne asocijacije pozorišnih kritičara (IATC) na 51. Internacionalnom festivalu MESS 2011, kao i ocjene uglednih kritičara iz regiona, i naravno, reakcije publike.
Poruke koju ova predstava nosi čine drugu dimenziju, koja je za nas intelektualno zanimljiva i emotivno uzbuđujuća. Izjednačavajući privatno i političko, hrabro otvara teška pitanja, koja nama u Crnoj Gori mogu biti više ili manje bliska, ali je nepobitna činjenica da su upravo odluke oko takvih pitanja značajno uticale i na sve naše velike lokalne priče. Zločini se ne smiju zaboraviti, a činjenice se moraju utvrditi na objektivan i sistematičan način, koji traži mnogo različitih pogleda, sposobnost empatije i otvorenost za drugačiju istinu. A to sve podrazumijeva i građane koji su se suočili sa ličnim traumama, ma koji njihov obim bio, i krenuli dalje katarzično osnaženi ožiljkom tog iskustva.
U Crnoj Gori još nema razvijenog političkog pozorišta u hramovima kulture, pa nije ni čudno odsustvo aktivističkog angažmana niti društveno-kritičkog diskursa umjetnika. Nema razvijene ni škole političke psihologije, pa stoga ne čudi neupitno prisustvo onih koji ne bi smjeli da se bave tako odgovornom djelatnošću kakva je politika, a koji nas dnevno pokušavaju makar zbuniti svojim lutanjima i interesno orijentisanim skretanjima.
Centar za građansko obrazovanje (CGO) je u više navrata tražio da se utvrde procedure kontinuirane provjere psihofizičke sposobnosti pripadnika policijskih snaga. Vidjeli smo do kakvih posljedica može dovesti nepostojanje te prakse u slučaju brutalnog ubistva bivšeg boksera Aleksandra Pejanovića.
Vjerujem da bi bilo korisno, osim za policijske službenike koji bi trebalo da nas čuvaju a ne da predstavljaju hodajuće bombe, iste procedure uspostaviti i za donosioce odluka na političkom nivou. Oni koji prođu takve provjere i koji bi time dokazali da su uspjeli da se suoče sa svojim djetinjim, tinejdžerskim i drugim traumama vodili bi politiku koja bi manje ličila na pozorište a više na izgradnju društva zasnovanog na uvažavanju građana, vladavini prava i jasno definisanom državnom interesu.
Do tog trenutka, kojem će se postojeća garnitura grčevito opirati jer je negdje duboko u sebi svjesna svoje prevaziđenosti, nama svima ostaje da političko pozorište gledamo svakog dana u hiper-realnom obliku i bez “estetike odgovornosti”, a da naši umjetnici stoje sa strane čekajući da im se prilike, slava itd. jednostavno dese dok ispijaju piće sa uzvišenim jedom na sve oko sebe.
Bonus video:
