Čak i oni najuporniji osjetili bi se beznadežno, kada bi se susreli sa izazovima sa kojima se susrijeću svi pošteni ljudi u našoj zemlji, a u ovoj priči sindikalci Željezare. Najnoviji spektakularni obrt u „slučaju Željezara“ pokazuje pravo lice našeg sistema i njegovu snagu kada treba zaštiti interese moćnika koji djeluju iz sjenki of-šor kompanija.
A sve je počelo 10. novembra 2008. godine, nezakonitim otkazom radnog odnosa Janku Vučiniću - predsjedniku Sindikata Željezare, koji je protjeran iz Željezare zato što je javno upozorio da kompanija MNSS ne poštuje kupoprodajni ugovor i ne investira u Željezaru, te da može doći do prekida rada i propasti fabrike.
Od tada, pa do pokretanja iznuđenog stečaja, maltene tri godine, rukovodstvo Sindikata i radnici Željezare brojnim dopisima i organizovanim protestima u Nikšiću i Podgorici uzaludno su upozoravali Vladu da su u pitanju bjelosvjetski mešetari, koji nemaju znanje niti ozbiljnu namjeru da upravljaju fabrikom.
Umjesto da poštuju preuzete obaveze iz kupoprodajnog ugovora, investiraju u fabriku i organizuju proizvodnju, poslovodstvo ispred MNSS-a bojkotovalo je dijalog sa sindikatom i svojim nastupima iritiralo radnike. Iako su upozoreni da će biti održan protestni zbor radnika u krugu fabrike i da toga dana ne organizuju sjednicu Odbora direktora, jer može doći do eskalacije protesta nezadovoljnih radnika koji nijesu primili zarade, članovi Odbora direktora su održali sastanak baš na taj dan.
Pod pritiscima isprovociranih radnika rukovodstvo Sindikata je zamolilo poslovodstvo da napusti fabriku do organizovanja sastanka sa predstavnicima Vlade radi dogovora o daljoj sudbini fabrike, koja je već tada bila pred kolapsom.
Nakon toga napravljen je privremeni kompromis, ali kao što se i očekivalo, MNSS nije poštovao ni protokol o refinansiranju iz 2009. godine, zbog čega je naša država morala da vrati 26,3 miliona eura kredita za koje je MNSS-u dala garancije, a u fabriku je početkom ove godine uveden stečaj.
Ipak, ovakav epilog u Željezari nije mogao da zamisli niko razuman. Naime, poslije godinu dana razmišljanja, Osnovno državno tužilaštvo u Nikšiću podiglo je optužnicu protiv 15 članova Izvršnog odbora Sindikata Željezare i predsjednika Sindikata Radventa.
Na drugoj strani „Rekuperu“, of-šor kompaniji sa kojom je MNSS vlasnički povezan, naknadno se priznaje potraživanje od 46.965.000 eura koje je stekao na ime kredita koji je MNSS dao Željezari, a zatim sredstva prenio toj of-šor kompaniji.
Umjesto da Tužilaštvo preispita kako je moguće da MNSS „pozajmljuje“ Željezari blizu 50 miliona eura, a bio je obavezan da investira 117 miliona eura u Željezaru, što nije učinio, Tužilaštvo se opredijelilo da kazni radnike koji su godinama državi ukazivali na tu veliku privatizacionu prevaru?!
Ali ni tu nije kraj, jer MNSS potražuje još 30 miliona eura na osnovu izgubljene dobiti i 13,6 miliona eura na račun pozajmice koju su takođe dali Željezari. Na drugoj strani spekuliše se da su neki pojedinci/ke milione eura ispumpane iz Željezare, uložili u jednu drugu željezaru. Sve navedeno bi trebalo neko da preispita, ali ko kad nikome ne basta.
A kakva je sudbina sindikalaca Željezare, koji su stali u zaštitu egzistencije radnika i njihovih porodica, ukazujući na veliku prevaru koja je za desetine miliona eura ojadila ovu državu, ili bolje rečeno nas građane.
Njima se „smiješi“ kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine. Po ovdašnjoj već ustaljenoj praksi od strane države ostali su nezaštićeni kao mnogi drugi „zviždači“, koji su morali da trpe dalja maltretiranja ili da napuste ovu zemlju.
Međutim, za mene je neshvatljiva i boli me činjenica da se neočekivano mali broj radnika odazvao na javno upućeni poziv podrške sindikalnom rukovodstvu Željezare (prema procjeni oko 200).
Tu obavezu imali su i radnici Radventa i Tehnostila, njih oko 300, koji su zahvaljući upravo njima regulisali svoj status. Baš u ovoj kolumni sam 25. 11. 2009. napisao tekst koji je imao sljedeći uvod:
„Alal vjera Željezarci!
Masovnim i dostojanstvenim protestnim skupom, održanim prošle sedmice ispred Ministarstva za ekonomski razvoj, pokazali ste kako se treba boriti za očuvanje fabrike i svojih radnih mjesta. Prema procjeni izvještača skupu je prisustvovalo oko 1.300 od 1.500 radnika Željezare Nikšić. Impozantno, zar ne?“
I jeste bilo impozantno, praznik za radničke oči. Ali zašto se radnici nijesu odazvali u približnom broju da pruže makar moralnu podršku svojim kolegama, koji su zbog njih, nesebično, rizikovali svoju budućnost.
Baš kada sam mislio da smo, kao radnička klasa, napravili korak naprijed ka izgradnji osjećaja potrebe i odgovornosti prema svojoj radničkoj organizaciji i podrške njenim liderima, čini se da smo napravili dva koraka nazad.
Kakvu to poruku šaljemo sindikalcima? Da nam trebaju i da smo uz njih samo do trenutka dok zadovoljimo sopstvene interese! Od njih očekujemo da se za nas eksponiraju prema poslodavcima i vlastima, a kakvu podršku i zaštitu im za uzvrat nudimo.
Da li su naši radnici zaboravili da još postoje ljudi koji su posvećeni plemenitim idealima, a ne samo sopstvenim interesima i sticanju bogatstva po svaku cijenu? Zašto smo moralnost i poštenje bacili u drugi plan, a u prvi plan istakli ukorijenjenu pomodarsku parolu da „vrijediš onoliko koliko si plaćen, odnosno koliko imaš novca“.
Kada tome dodamo još i sve one plaćene etiketare, koji su tu da šire priču da su svi sindikalci isti, da se prodaju za sitne privilegije, te da im lijepe razne političke etikete, stiče se sumorna slika o budućnosti radničkog pokreta na ovom prostoru.
Bonus video:
