Magistar

Ima neke više pravde, ili samo nekog lijepog saglasja, u činjenici da je istoga dana Dobrica Ćosić postao nobelovac kad i Veselin Veljović magistar. U jednoj dimenziji ta dva događaja su jednako istinita, ali, s druge strane, Dobričin Nobel se, na sreću Srbije, ispostavio kao sprdnja, dok, na nesreću Crne Gore, Veljovićev naučni iskorak, formalno-pravno nije sprdnja.

Odnosno, u jednoj dimenziji stvarnosti Veljović je stvarno postao magistar. U svim drugim dimenzijama stvarnosti – to takođe jeste sprdnja. Doduše, nije se lako razabrati u tako razuđenoj i razgranatoj stvarnosti – uzgred, to, neuhvatljiva stvarnost, jedna je od ključnih poetskih intriga u djelu najsvježijeg nobelovca, Tomasa Transtremera.

No, kad je njemu stvarnost u njegovoj Švedskoj tako neuhvatljiva, zamislite što bi morao činiti ovdje u plemenitom pokušaju da dokuči logiku stvarnosti... Možda bi sa poezije prešao na bombe, ko zna?

Dijalog sa podgoričke ulice, ovih dana: “Je si li čuo da je Veljović magistrirao.” “Što, imao je saobraćajku na magistrali?” Naprosto – ovo pregnuće prvog policajca priziva duh i logiku vica. Pa, i ambicioznijih humornih tvorevina. Moram priznati da u Veljovićevoj naučnoj promociji ima nešto i od duha Nušićevih komedija.

Zato je časni Alkibijad zaista veliki komediograf. Neke matrice iz njegovih komada i danas su jednako aktuelne. Samo ne “Dr”, nego “Mr”.

Opet, kad čovjek pogleda sastav komisije koja je Veljoviću dodijelila zvanje magistra, neke stvari postaju, makar retroaktivno, jasnije. Sluti se, ako ništa drugo, čija su leđa bila iznajmljena dekanu iza koga će svakako ostati više anegdota nego li naučnih referenci.

“Potpuno odlični student” Veljović napravio je korak od sedam milja i za crnogorsku policiju. Od sada će policija da maltretira ljude “na naučnoj bazi”. Bar dok je na čelu magistar.

A tek tema. “Međunarodno priznanje države...” Možda je bolje da je ostao na svom terenu, pa da je magistrirao na Bukovici. Tad bi se moglo zapjevati, slavljenički, od srca – Veljoviću, mlad magistre...

Uzgred, nikad mi nisu bili jasni oni koji tako ponosno insistiraju na tituli “mr”. To je, košarkaški rečeno, kao da imate samo prvi korak u dvokoraku. A što dalje? To mi je uvijek djelovalo nekako nedovršeno. Ajde “magistar Momir Bulatović”, ali imate čak i ljudi u umjetničkom svijetu koji se potpisuju sa obaveznim “mr”. Premda mi nije jasno što to znači jednom slikaru ili reditelju.

Drugo je Veljović. Mr Veljović, izvinjavam se. Njemu se, ako ćemo iskreno, uvijek i vidjelo da naginje nauci. Mora da mu je ta ljubav prema nauci ostala iz mladosti – dok se morao baviti vojskom, policijom i sličnim stvarima. Neko skuplja salvete, neko značke, a Veljović je od- malena – sanjao Ajnštajna. Ali, ne kako ga hapsi. Već kako razgovaraju, drugarski, kao naučnici.

Šteta što nije bilo pitanja iz publike. Zamislite ovakav dijalog - “Što mislite o Lakanu?”, i odgovor, kao iz topa - “Nemam što da mislim, hapsio sam ga dva puta. Odnosno – citirao, izvinite.” Ili, pitanje: “Kako gledate na Hajdegera?” i hitri odgovor: “Isključivo preko nišana”.

Naravno, da ne bude zabune – raduje me bilo čiji korak naprijed u nauci. Samo ovo je nauka taman koliko je i onaj Dobričin Nobel nagrada. Da je zaista Veljović naklonjen nauci sačekao bi da magistrira kad završi policijsku karijeru, što valjda neće dugo čekati. Pa onda nek se prepusti ozbiljnim istraživanjima, naučnim, kad mu već ova policijska nisu išla od ruke.

Sad se sjetih kako je ovaj magistar prava u jednoj emisiji objasnio da nema varijante u kojoj bi on uhapsio šefa. Eto, to je recimo naučni rezon, par excellance. Nauka je poznata po tome da ne smije dovesti u sumnju vrhovne autoritete. Ajnštajn je mogao da delegitimizuje Njutna, ali, Veljović neće Mila, budite sigurni. Nije on Ajnštajn.

Poteža je, izgleda, ova naša škola. Ali, Veljovića čeka, siguran sam, izuzetna naučna karijera.

Ono - Naučnik, postupi po naređenju...