Kada su Ujedinjene nacije glasale za ono što je poznato kao podjela i stvorile izraelsku državu prije 64 godine, kasnije joj garantujući i punopravno članstvo, nekoliko zemalja Latinske Amerike – Brazil, El Salvador, Argentina, Kolumbija, Čile, Honduras – bile su uzdržane, ili su, kao u slučaju Kube, glasale protiv tih rezolucija. Meksiko je bio uzdržan što se tiče podjele, mada je nekoliko mjeseci kasnije glasao za prijem Izraela u Ujedinjene nacije i kasnije priznao Jevrejsku državu, stavljajući do znanja da se, najbolje služi nacionalnim interesima Meksika tako što se ne opredjeljuje ni za čiju stranu u bliskoistočnom sukobu.
Narednih nedjelja, većina latinoameričkih država će glasati u korist neke vrste članstva u UN ili priznanja nezavisnosti koju traži Palestinska uprava. Ali neke neće. Ovo pitanje nije jednostavno za dvije zemlje koje nisu stalne članice Savjeta bezbjednosti – Brazil i Kolumbiju, kao ni za Kubu, Nikaragvu, Venecuelu, Kostariku, Argentinu, Boliviju, Čile, Ekvador, Peru, Urugvaj i Honduras, koje su već priznale Palestinu, ali još nisu glasale da joj se prizna status države posmatrača u UN.
Da bi postala punopravna članica UN, potrebno je da Savjet bezbjednosti to predloži Generalnoj skupštini; ali da se Palestinskoj upravi prizna status kakav ima Vatikan – što bi, im u teoriji, omogućilo pristup mnogim međunarodnim tijelima, među kojima i Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) – potrebno je samo dvije trećine glasova u Generalnoj skupštini. U bilo kom slučaju, političke posljediće će zasjeniti pravna ili birokratska pitanja. Primoravanje SAD da uloži veto u Savjetu bezbjednosti, ili da glasa suprotno od više od 150 od 193 članice UN u Generalnoj skupštini, predstavljaće veliki poraz Sjedinjenih država i Izraela, što je razlog zbog koga su bitni glasovi zemalja Latinske Amerike.
Brazil je najavio da namjerava da u Savjetu bezbjednosti glasa u korist palestinskog zahtjeva; Kolumbija je kazala da planira da ostane uzdržana. Većina drugih latinoameričkih zemalja će vjerovatno glasati za neku vrstu priznavanja nezavisnog statusa Palestinske uprave.
Jevrejska zajednica u SAD, i u manjoj mjeri administracija predsjednika Baraka Obame, pokušavaju da ubijede Čile i Meksiko, koji još nisu eksplicitno iznijeli stav, da se ništa neće postići izolovanjem Izraela (ili, u konkretnom slučaju, i SAD) po ovom pitanju. Zaista, malo šta bi se promijenilo na terenu, čak i priznavanjem punopravnog članstva Palestini, ukoliko Izrael i SAD to ne prihvate – a Meksiko i Čile bi sami mogli da izgube dosta toga distancirajući se od saveznika po pitanju koje za njega ima veliki značaj.
Ukratko, kao što je bio slučaj prije više od pola vijeka, ovaj region nije jednoglasan oko ovih krucijalnih pitanja. I sada, kao i tada, većina zemalja Latinske Amerike ne zauzima principijelan stav – bilo za ili protiv Izraela, ili za ili protiv Palestinaca. Umjesto toga, one se vode pragmatičnošću, a njihovi stavovi zavise od relativne moći i prodornosti jevrejskih odnosno arapskih zajednica u njihovom društvu, kao i od zahtjeva iz Vašingtona ili od takozvanog ALBA bloka koji čine Kuba, Venecuela, Nikaragva, Bolivija i Paragvaj.
Nedostatak uvjerenja kod zemalja Latinske Amerike po ovako teškim pitanjima – izuzimajući države ALBA-e, koje imaju pogrešna ubjeđenja, ali uprkos tome, u njih skoro religiozno vjeruju – marginalizovao je region što se tiče drugih važnih međunarodnih pitanja, poput aktuelne situacije u Libiji i sve izvjesnije krize u Siriji. Prilikom glasanja o rezoluciji UN kojom se, sa ciljem zaštite civila, uspostavila zona zabrane leta nad Libijom, Brazil je, zajedno sa ostale tri takozvane „BRIK“ zemlje (sile u usponu) – Rusijom, Indijom i Kinom – bio uzdržan. Četvrta zemlja, Južna Afrika, im se nevoljno pridružila.
A onda, prilikom pokušaja Evrope i SAD da uvedu sankcije UN protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, BRIK zemlje su postupile još gore. Prvo su poslale tročlanu misiju (ispred Brazila, Indije i Južne Afrike) u Damask ne bi li „ubijedile“ Asada da ne ubija svoj narod. Nije potrebno reći da on nije odgovorio da eto jeste ubio nekoliko stotina ljudi tu i tamo, ali da će sada, kad su oni to presjekli, pokušati da bude pažljiviji.
Onda su davali izjavu za izjavom tvrdeći da Sirija nije Libija i da neće dozvoliti još jednu intervenciju Zapada da bi se postigla promjena režima u još jednoj arapskoj zemlji samo zato što se čini da je narod te zemlje nezadovoljan zbog lokalnog diktatora. Kako je rekao jedan istaknuti lider grupa koje se bore za ljudska prava: „Oni kažnjavaju sirijski narod jer nisu srećni što je NATO pretvorio mandat za zaštitu civila u Libiji u smjenu režima.“
S obzirom na njihovu sve veću ulogu u svjetskoj ekonomiji, razumljivo je da veće zemlje Latinske Amerike, zajedno sa drugim zemljama BRIK-a, traže uticajniju ulogu u svijetu. No, ovo nije način da se to postigne.
Bonus video:
