Kad se pomene arheologija uvijek se sjetim one duhovite opaske Agate Kristi, čiji muž je bio ugledni arheolog. Prva dama krimića jednom je rekla da je za ženu sjajno da bude supruga arheologa. “Jer, što ste stariji to ga više zanimate.”
U Crnoj Gori izgleda da stvari stoje unekoliko drugačije – što je arheologija “starija” državu manje zanima. Možda to i nije neobično za državu čija je (tadašnja/sadašnja) elita prije dvadesetak godina učestvovala u projektu pravljenja “starijeg i ljepšeg Dubrovnika”.
Arheologija je, nesumnjivo, na više načina, jedna od velikih priča ovoga svijeta. Jedini prostor gdje istorija postoji realno, makar u fragmentima. Ideja da se iz fragmenata (re)konstruiše cijela slika važna je i za umjetnost, i za filozofiju. Kapitalna Fukoova studija iz 1969 - “Arheologija znanja” (L'archéologie du savoir) pokazala se kao jedna od najuticajnijih knjiga sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka.
Jedno od najlucidnijih parodiranja mogućnosti pogrešnog čitanja prošlosti takođe je dao filozof. Duhoviti tekst Lešeka Kolakovskog – Legenda o caru Kenediju, priča je o tome kako bi budući, radikalno pogrešno, mogli čitati naše vrijeme iz sasvim tačnih detalja...
A što se dešava sa crnogorskom arheologijom? Nakon što je, na jedvite jade, nekadašnja Arheološka zbirka prerasla u Centar za arheološka istraživanja, sada se ministarstvo kulture dosjetilo da tu instituciju degradira u “odjeljenje” i preseli je na Cetinje. (I to “odjeljenje za kopnenu arheologiju”, kao da je ministarstvo vojno pravilo novu sistematizaciju.) To što se pored Podgorice nalazi najveće arheološko nalazište iz antičkog vremena, čitav jedan rimski grad (Doclea), nikome, očito, nije izgledalo kao dovoljan razlog da razmišlja o koraku naprijed – arheološkom institutu i ozbiljnom arheološkom muzeju, već će stvar, kao nekada kod komunista koji su zatvarali pozorišta po Crnoj Gori, pa nas još ubjeđivali da je bolje da imamo jedno umjesto pet pozorišta, završiti korakom unazad. Odjeljenje pri nečemu, pa još i izvan Podgorice. Tako da ona stara kuknjava o jedinom glavnom gradu koji nema Filozofski fakultet djeluje gotovo deplasirano: pa, arheološku zbirku ili kakav muzejčić ima gotovo svaka varoš u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. Ali neko misli da crnogorskom glavnom gradu (čak ni) to ne treba.
A nije da nisu mogli (i morali) znati. Sjećam se kakvu su pažnju (stručne ali i šire) javnosti izazvali tekstovi koji je u rubrici Arhiv priređivao i/ili pisao kolega Slobodan Čukić – o arheološkom blagu na prostoru Jezera, Malesije, Gradine, Duklje... Takođe u istoj rubrici objavljeni su i kapitalni radovi doajena crnogorske moderne arheologije, gospođe Olivere Žižić.
Prije par godina pisao sam o tome kako je za crnogorsku kulturu katastrofalan koncept ministarstva koje sve nadgleda, kontroliše i finasira, gdje institucije zapravo služe samo kao “protočni bojler” za distribuciju novca iz ministarstva – to, naime, mora rezultirati centralizovanom kulturom koja je vrlo izdašna prema svojim miljenicima/poslušnicima u svim mogućim oblastima – od literature do muzike ili filma... Ali, iz toga koncepta neće izaći ništa zaista novo ili važno: službenici moći su apostoli mediokritetskog, palanačkog svjetonazora.
U ubjeđivanju stručnih ljudi da je (samo) to ispravan put – opet su se čuli i argumenti tipa – ako nas ne poslušate, vi ste protiv države Crne Gore. To je formulacija kojom se u Crnoj Gori legitimiše svaka moguća glupost. Naravno, mnogo više protiv Crne Gore radi onaj ko radi na taj način: Crnu Goru mogu uništiti samo oni koji je (ovako) vode.
U Crnoj Gori je izgleda mnogo cjenjenija i državnom vrhu zanimljivija arheologija “zatrpavanja” umjesto one uobičajene koja podrazumijeva otkopavanje, uklanjanje svega što smeta da se nešto razumije u svojoj ukupnosti. Čak je ta naopaka arheologija debelo uzela maha: pogledajte kako se množe strategije zatrpavanja i sakrivanja. Recimo, deportacije s početka devedesetih. Na svaki impuls koji je stvari vodio razjašnjenju – čija je uloga bila kakva, ko je odgovoran – desila se orgija zatrpavanja, sakrivanja, akcije u kojima su čak neki od aktera pokazivali ne samo zapanjujuću maštovitost, već i antologijsku besramnost. I ti “arheolozi zatrpavanja” jesu zanimljiv fenomen. Raduje me što će se, prije ili kasnije, o njima sve saznati. I ko je finansirao njihove “radove” i kako su im servirani “pouzdani nalazi”, i kakva je bila logistička podrška ovdašnjih terenaca.
Eto posla za buduće arheologe: uostalom, u toj nauci čak i smeće priča priču o tome kakvo je jedno doba bilo...
Bonus video:
