Talas nasilja koji je nedavno zahvatio London i druge gradove u Velikoj Britaniji iznenadio je vlast u toj zemlji snagom svoje žestine i intenziteta. Nemile scene nasilništva, rušenja i pustošenja stanova i prodavnica, u kojima su učestvovali pretežno mladi ljudi, jesu za svaku osudu.
Međutim, pitanje iz kojeg treba izvući pouku, jeste kako je takav apokaliptičan scenario mogao da zadesi članicu G8 (jednu od osam industrijski najrazvijenijih i ekonomski najmoćnijih zemalja svijeta), kolijevku kapitalizma?
Neposredan povod za ulične proteste bila je smrt kontraverznog mladića Marka Dagana, koji je ubijen od strane policije u nerazjašnjenim okolnostima. Britanska vlada je za nemire optužila ulične bande. Ipak, prema ocjeni brojnih analitičara, uzroci su mnogo dublji i direktno su povezani sa beznadežnim položajem u kojem se zatekao veliki broj mladih ljudi, koji žive u siromašnim porodicama i nemaju nikakvu šansu za zaposlenje, odnosno poboljšanje svog društvenog statusa.
Pri tom, troškovi života stalno rastu, nacionalni dohodak se loše distribuira tako da se nagomilava bogatstvo kod malog broja ljudi, a time se sve više širi nejednakost i jaz između siromašnih i bogatih. Prije tih protesta, oko 400.000 londonskih radnika je početkom godine učestvovalo u protestnoj šetnji pod nazivom „Marš za alternativu“, izražavajući nezadovoljstvo vladinim mjerama štednje koje idu direktno na teret srednje klase i siromašnog sloja građana. Slična situacija i nezadovoljstvo vlada među radnicima i mladima u Grčkoj, Francuskoj, Španiji, Italiji...
Dakle, kapitalizam kao dominantan društveno-ekonomski sistem dobro je pozicionirao i zaštitio vlasnike kapitala, ali ne i radnike koji se sve više osjećaju izrabljenim (što u najvećoj mjeri i jeste fakat), jer od svojih zarada ne mogu da reprodukuju ni utrošenu radnu snagu.
Očigledno je da takvo stanje postaje dugoročno neodrživo. Tako je i ugledni ekonomista Nurijel Rubini, koji je prvi najavio krizu finansijskog sektora 2008. godine, izjavio da je Karl Marks bio dijelom u pravu kada je tvrdio da preraspodjela prihoda i bogatstva od rada ka kapitalu može dovesti kapitalizam do samouništenja.
On ističe da je tokom krize došlo do još veće redistribucije bogatstva iz ruku domaćinstava u ruke kompanija i njihovih vlasnika. Međutim, napredno društvo se ne može izgraditi ukoliko veliki broj njegovih pripadnika živi u bijedi i siromaštvu.
Da li je upravo taj osjećaj mogućeg urušavanja kapitalizma uslovio naprasni talas filantropije, koji je zapljusnuo planetu prethodnih mjeseci?
Do juče nezamisliva, ali danas otjelotvorena inicijativa američkih milijardera Bila Gejtsa i Vorena Bafeta, okupila je više od 60 svjetskih milijardera koji su se pridružili novoosnovanoj fondaciji „Obećanje o davanju“ ("The Giving Pledge"), obavezujući se pisanim putem da će najmanje 50% svog bogatstva pokloniti u dobrotvorne svrhe za vrijeme života ili poslije smrti. Interesantno je da je Voren Bafet, po bogatstvu treći na svijetu, predložio američkim kongresmenima da progresivno povećaju porez bogatašima, a da ne diraju poreske stope 99,7% Amerikanaca, priznajući da su on i njegovi prijatelji milijarderi dovoljno dugo maženi od njima naklonjenih članova američkog Kongresa.
Sličnu inicijativu u Francuskoj pokrenulo je 16 superbogatih pojedinaca, koji su pozvali Vladu da ih oporezuje kako bi pomogli u rješavanju finansijskih problema države. Dakle, procijenite sami da li je zaista u pitanju čovjekoljublje, rukovođeno mudrošću da „dobročinstvo je jedino blago koje se uvećava dijeljenjem“, ili je u pitanju strah, po onoj „kad siromah postane sudac, bogataši moraju napustiti selo“?
Što reći za nas? Mi smo trenutno, iz više „opravdanih“ razloga, daleko od aktuelne kapitalisitičke faze „Obećanja o davanju“ koja je u trendu. Kao prvo, u Crnoj Gori je još uvijek u toku redistribucija nacionalnog dohotka i preostalog društvenog bogatstva u korist „kasice–prasice“ privilegovanih pojedinaca, koji su se „snašli“ u ovim tranzicionim vremenima.
Pa valjda ćete razumjeti da ti pojedinci prvo treba da se dovoljno obogate, zatim da malo uživaju u tom bogatstvu, pa da tek onda razmisle da li da djelić daju za razvoj i napredak Države, koju „vjerujte“ mnogo vole.
Kao drugo, sve i da ti pojedinci „obećaju neko davanje“ Država im to nipošto ne bi uzela, jer ona ih trenutno tretira kao mezimčad i svim svojim institucijama trudi se da ih niko ne uznemirava dok gomilaju kapital nižući „biznis“ uspjehe.
Eto, recite u kojoj još državi na svijetu bi pojedinci mogli da za jednu noć postanu multi-milioneri, a da ih pri tom niko ne pita od čijih para i u kojem poslu su se obogatili, naravno ukoliko nije u pitanju dobitak na lotou. Ili na primjer, naša država smanjuje porez na jahte, a uvodi porez na ljekove i tome slično.
Kao treće, kod nas je poreska tajna ko su bogati pojedinci i koliko je njihovo bogatstvo?! Zato ne postoji formalna lista bogataša i njihovog bogatstva. Neformalno se o tom bogatstvu svuda naokolo šuška, ali, kao što pretpostavljam već naslućujete, to se ne može oporezovati dok se zvanično ne evidentira i dokaže.
Kao četvrto i konačno, u našoj zemlji bogati pojedinci ne strahuju od eventualnog socijalnog bunta. Naprotiv, naš narod im još uvijek snažno aplaudira i divi se njihovoj biznis „genijalnosti“, kako su se obogatili mudro se kladeći na konja za kojeg su unaprijed znali da dobija trku. Pogubna okolnost je to što imamo još dosta konja za klađenje, a nedopustivo je malo onih koji nijesu spremni da aplaudiraju!
Bonus video:
