Naravno on - ko bi drugi? Od 1991. Milo Đukanović vlada na različitim položajima nad zemljom crnih brda, kako glasi bukvalni prevod službenog imena države. Ubuduće će on odlučivati o sudbini balkanske male državice na Jadranu, ali ne više kao premijer (što je bio najčešće proteklih decenija) nego kao predsjednik države.
Prema trenutnim, neslužbenim, rezultatima Đukanović je na predsjedničkim izborima održanim u nedelju osvojio 54% glasova. Mladen Bojanić, njegov najvažniji konkurent, podržan od više opozicionih partija, dosegao je do 33,5%. Dalje su navedena imena još nekoliko kandidata, čiji broj glasova nije vrijedan pomena. Đukanović je jasni pobjednik.
Formalno, državni poglavar u Crnoj Gori nema previše ovlašćenja, ali to je svejedno, jer prvi član usmenog crnogorskog ustava glasi: Moć i vlast su tamo gde je - Đukanović. I tako već skoro tri decenije. Ako bismo htjeli Đukanovićevu karijeru opisati jednom nefer rečenicom, onda bi se moglo reći: ovaj čovjek je u Crnoj Gori duže na vlasti nego Aleksandr Lukašenko u Bjelorusiji.
Raniji jugoslovenski glavar Srba Slobodan Milošević i njegova jaka suvladarka i supruga mu Mira Marković su 1991. katapultirali na vlast retorički talentovanog mlado-komunistu Đukanovića. Njihovom voljom on je sa samo 29 godina postao premijer Crne Gore, tada još republike članice Jugoslavije.
Nefer je poređenje sa Lukašenkom i stoga što Crna Gora, uprkos ogromnim deficitima u demokratiji, nije autokratija poput Bjelorusije. Podrška od samo 55% glasača za Lukašenka bi bila bruka i sramota, pa on zato i ne dopušta da do tog rezultata uopšte dođe.
Đukanovićeva partija drži državu kao taoca
Ako se Đukanovićeva karijera, sa druge strane, želi opisati jednom uljepšavajućom rečenicom, onda bi se dalo kazati: njegova unutrašnjopolitička svenadvladajuća politička inteligencija, njegova spretnost u kaljenju alijansi i koalicija, njegova pragmatična dalekovidost i analitičke sposobnosti su ono, što ovom muškarcu već decenijama pripomaže da pobjeđuje na svim izborima. Ovakva predstava bi bila već i stoga eufemizam, zato što nisu samo ove sposobnosti ono što mu obezbjeđuje vlast u demokratskom odmjeravanju snaga.
U opis Đukanovićeve vlasti spada i činjenica da njegova Demokratska partija socijalista crnogorsku državu drži kao taoca. Ona je orobila sve institucije i službe. Demokratske su u Crnoj Gori najčešće samo fasade. Jeste da je to tako i u mnogim drugim državama Balkana, ali to ne čini situaciju u Crnoj Gori boljom, posebno i stoga što je ova mala država između Srbije, Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine i kandidat za članstvo u EU.
Ali, ako se borci za ljudska prava i prozapadni liberali u Srbiji - kao i pripadnici vjerskih i nacionalnih manjina u Crnoj Gori - računaju u tradicionalne podržavaoce ovog trajnog vladara, onda to nije zbog toga što ne vide mnoge nedostatke njegove vladavine. Oni su uz Đukanovića uprkos svemu, jer u njemu vide sigurnog garanta za konstantno vezivanje Crne Gore za Zapad. Taj utisak ne ostavljaju mnogobrojni crnogorski opozicionari. Zaluđeni rusofili ili grlati kojevitezaši među njima nemaju šanse da obezbijede stabilnu većinu za sebe, ali uspijevaju da posiju puno smutnje. Đukanoviću, sa druge strane, uspijeva da izvuče najbolje za sebe i svoju zemlju - tim redosljedom.
Nakon što je spočetka podržavao Miloševićevu ratnu politiku, Đukanović se od sredine devedesetih godina sve jasnije distancirao. Uz saglasnost Zapada je čak ušao u konfrontaciju sa beogradskim gospodarom, a srpskim opozicionarima u Crnoj Gori obezbijedio je utočište. A da bi Crnu Goru iščupao iz inflacije, prouzrokovane Miloševićevom ekonomskom politikom, Đukanović je krajem 90-ih godina uveo njemačku marku kao crnogorsku valutu. Kasnije je zemlja preuzela i euro kao sredstvo plaćanja.
Napokon je 2006. izboksovao da se Crna Gora referendumom odvoji iz prisilnog braka sa Srbijom. To mu je uspjelo uprkos jasnom protivljenju Srbije i zapadnih diplomata u Beogradu. Od tada se Crna Gora nadovezala na tradiciju svoje državnosti, ukinutu posle I svjetskog rata. Takođe je i malo vjerovatno da bi Crna Gora prošle godine ušla u NATO da Đukanović taj cilj nije tako energično slijedio. I protiv ruskog, a delimično i unutrašenjeg otpora.
Do uspjeha „kupovinom neglasača“?
Da Đukanović u međuvremenu sve više poseže za trikovima, ne bi li obezbijedio kontinuirane pobjede na izborima, nikome ozbiljnome ne pada na pamet da demantuje. Jedan njegov bivši savjetnik, a sada savjetnik jednog drugog vladara u regionu, a koji kao svjedok slovi za vjerodostojnog, ispričao je jednu interesantnu priču: na nekim od prošlih predsjedničkih izbora kandidat, koga je podržavao Đukanović, u anketama je stalno bio na oko 49,5% podrške. Za pobjedu u prvom krugu je potrebna aposolutna većina - falilo mu je samo pola procenta da spriječi drugi krug. U Crnoj Gori, državi sa nekih 620.000 stanovnika, pri uobičajenoj izlaznosti je to samo nekoliko hiljada glasova. „Đukanović je rekao: ljudi, nećemo ga zbog 0,5% ulaziti vala u drugi krug“, sjeća se savjetnik. Što je bilo naređenje, skoro pa i ne skriveno: nekako od 49.5% glasova napraviti više od 50%.
„Izračunali smo da će sve biti dobro za Vladu ako smanjimo izlaznost za samo negde oko 3.000 ljudi“, priča savjetnik. Rješenje: nekoliko hiljada penzionera, u područjima sa velikom podrškom opoziciji, ponuđeno je po 50 eura ako na dan izbora „pozajme“ svoje lične karte - „na čuvanje“ na 24 sata. Bez ličnih karata nema glasanja - a niska izlaznost u tvrđavama opozicije automatski povećava podršku vladinom kandidatu, tako je glasila računica. Đukanović je, priča savjetnik, bio više nego zadovoljan rezultatom operacije „kupovina neglasača“. Tako nije došlo do drugog kruga jer je vladin kandidat imao više od 50% već u prvom.
Ovakve se priče ne mogu dokazati, ali se uklapaju u opštu sliku jedne dugotrajne vladavine koja se ne čuva samo legalnim sredstvima. Nedjeljnu pobjedu je Đukanović već iskoristio da bi poslao jasnu poruku proruskoj opoziciji u Crnoj Gori: jasni izborni rezultat potvrđuje „čvrstu odlučnost Crne Gore da nastavi svoj evropski put - znači da ide dalje putem koji će nas uvesti u EU“, kazao je bivši i budući predsjednik. On je ubijeđen da će u narednih pet godina njegovog mandata biti moguće učiniti posljednje, neophodne korake ka učlanjenju u EU.
Njegova „ubjedljiva“ pobjeda treba da bude inspiracija opoziciji da razmisli o svojim pozicijama, upozorio je pobjednik. Sistematsko negiranje svega onoga što je Crna Gora proteklih decenija ostvarila neće unaprijediti opoziciju, zaključio je zadovoljno Djukanović i zahvalio se svojim biračima na njihovoj „lojalnosti“.
Za Rusiju je, sa druge strane, Đukanovićeva pobjeda poraz. Moskva bi sigurno rado vidjela nekog drugog političara u Podgorici na vlasti - ali na vidiku nema nikog ko bi mogao ugroziti Đukanovića.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung/FAZ)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
