Sjećam se toga još iz sutonskih dana SFRJ: uoči svake školske godine, iz raznih (naših, govorilo se tada) sredina, krenule bi priče o školskoj lektiri, podobnim i nepodobnim piscima, ko je izbačen, a ko se našao u Književnom Raju Školske Lektire.
I tada su čini mi se, novinari, jureći za atraktivnim naslovima znali da odlutaju od istine – ako iz školske lektire “nestane” kakav savremeni pisac, tu nema naslova. Logika naslova traži veličine – Njegoša, Andrića, Zmaja, Lalića, Desanku, Mažuranića, Mešu... Tako je i danas: nije se lako razabrati u moru informacija o obaveznoj lektiri. Njegoš, koliko shvatam, nije izbačen iz lektire, samo je upućen čitaocima primjerenijeg uzrasta – srednjoškolcima. Što je sasvim u redu. Osnovci Njegoša i ne mogu doživjeti drugačije do li kao skup ispraznih parola, ekstazu jedne nacionalno-epske retorike koja je velikim dijelom vrhunila baš u onom paklu iz devedesetih.
Možda bi, u susret novim medijskim halabukama, trebalo podsjetiti na neke stvari. Školska lektira, u principu, ima dvostruku ulogu: s jedne strane mlade ljude uvodi u književnost kao takvu, otkrivajući (preko uzrastu odgovarajućih štiva) smisao i mogućnosti, logiku i eros književnog teksta, a, s druge strane, uvodi mlade ljude u komunikaciju sa književnim kanonom jedne jezičke, nacionalne ili kulturalne zajednice.Dva su važna momenta: neko, dakle, mora odlučiti što su to odgovarajući tekstovi za određen uzrast, i drugo: neko mora odlučiti što je to književni kanon u jednoj zajednici. Tu, zapravo i počinju nevolje. Naravno, ove stvari nikada ne postoje kao apsolutni konsenzus. Tu je prostor za „inžinjering“ vlasti, prosvjetnih ali i drugih... Ili, popularno rečeno, iz jednog unekoliko drugačijeg konteksta, uvijek je pitanje - “Ko kontroliše kontrolore”.
Opasno je kada se lektira pretvori u nacionalni doping. Tada se negira njena dimenzija koja bi morala biti najvažnija: književnost (kada to jeste) uvijek je nauk o univerzalnosti.
Kad vam treba nacionalni doping, tada pisce skupljate po kriterijumu podobnosti, a cijenu takve budalaštine plaćaju generacije đaka. Zaista ne vidim razlog zašto bi crnogorske osnovce trebalo lišiti Zmaja, Desanke, Ivane Brlić Mažuranić, Marka Tvejna, Astrid Lindgren... Ako svoj svijet simbolilčki označimo (samo i jedino) kao prostor od Ulcinja do Bijelog Polja, zagubićemo negdje ideju Svijeta. Naravno da je školska lektira mjesto gdje se osnovci upoznaju sa značajnim piscima svoga jezika, ali nije dobro smetnuti s uma realnost samu... Sve je to lijepo, ali da bi (književna) Zeta postala (književni) Misisipi nedostaje samo jedna sitnica – Mark Tvejn. Zato ne treba izmišljati toplu vodu. Opet, umjesto silne galame oko školske lektire i sličnih pitanja, valja podsjetiti da postoje i druge lektire – recimo, generacijska. Ona je, zapravo, mnogo važnija. Iza nje ne stoje nikakvi školski savjeti, nikakavi namrgođeni intelektualci sa nacionalnom misijom...
Primjer: u sedmom razredu, čini mi se, obavezna školska lektira bio je, recimo, roman Daleko je sunce, Dobrice Ćosića. (Valjda više nije tamo?) Izvjesno, niko od nas to ne bi pročitao da nije bilo u školskoj lektiri. Tada je to bio dio književnog kanona one zajednice. Ali, generacijska lektira bila je „Lovac u žitu“, i to smo čitali toliko predano, da smo primjerak držali ispod klupe i družili se sa Holdenom, i na časovima biologije, fizike ili tehničkog... To nas niko nije tjerao da čitamo, ali, dobar glas bijaše nekako došao do jednoga, čije preporuke su se uvažavale, i tako dalje... Mislim da je pola moga odjeljenja (sedmo dva, OŠ Savo Pejanović) tada pročitalo Selindžerov roman.
Hoću reći, uvijek sam više vjerovao u onu lektiru koja do čitalaca dođe baš takvim putem, nego u onu iza koje stoji „pečat“ prosvjetnih ili bilokakvih vlasti. Školska lektira mi je izgledala kao neko „groblje slonova“ literarture.
Dakle, “pospremanje” lektire uvijek je ideološki posao, par excellence. Tu se književnost koristi za “dresuru” potomstva.
Ali i prostor za ovdašnju pogubnu partitokratiju: ideja o različitom omjeru učenja jezika na Cetinju i Pljevljima, možda će dovesti i do različite obavezne školske lektire u ta dva grada? Naravno, ovo prije svega govori ponešto o napornoj potrebi crnogorskih političara da uređuju sve.
Kad je već toliko toga u Crnoj Gori pervertirano, možda bi trebalo napraviti još jedan iskorak. Recimo, ostaviti mlade čitaoce da se sami snađu (vjerovatno bi u estetskom i spoznajnom smislu bolje prošli), a uvesti obaveznu lektiru za odrasle. Sa posebnim akcentom na političarima. Zamislite kako bi im bilo zanimljivo i blisko da za početak pročitaju Kafkin “Preobražaj”. Tu bi se najprije prepoznali.
Bonus video:
