Koliko vrijedi međunarodnim konvencijama garantovano pravo na sindikalno organizovanje, odnosno koliko je teško biti sindikalac i baviti se autentičnim sindikalizmom u današnjoj Crnoj Gori, želim da prikažem u ovoj minijaturnoj studiji slučaja sindikalnog organizovanja. Opredijelio sam se da ne navodim ime kompanije zbog svojih kolega-ca, ali i zbog činjenice što će se u ovoj priči prepoznati mnogi drugi poslodavci i zaposleni (nažalost kako u privatnom, tako i u državnom sektoru).
Dakle, dogodilo se to u jednoj brendiranoj crnogorskoj kompaniji sa oko 170 radnika, koja od nedavno gazduje dijelom benzinskih stanica u Crnoj Gori, a koja je među vodećim svjetskim kompanijama za proizvodnju nafte i plina.
Radnici su svakodnevno bili izloženi nehumanim uslovima rada, pritiscima i potcjenjivačkom odnosu od strane poslovodstva. Naime, po nalogu direktora redovno su novčano kažnjavani od zarade, za svakakve banalnosti i nazovi povrede radne obaveze, i to bez sprovođenja disciplinskog postupka i pisane odluke, odnosno bez prava na žalbu. Navedenim dril sistemom poslovodstvo ih je držalo u stalnom strahu, a usput je na ne malim novčanim kaznama, pretpostavljam, značajno štedjelo na budžetu za zarade zaposlenih. Točioci na pumpi primoravani su da, pod permanentnim video nadzorom, osam sati u smjeni stoje pored aparata za točenje goriva, sa obrazloženjem da je to pravilo kompanije i da je sve podređeno brzoj usluzi mušterije. Iz tog razloga poslovodstvo nije uvažilo ni zahtjev točioca da im se postavi jedna klupa, kako bi mogli da sjednu, na smjenu, kada na pumpi nema mušterija. Nijesu pomogli ni argumenti da rade na ekstremno visokim temperaturama (preko +40 C ljeti, odnosno ispod 0 C zimi) i da im to tokom rada često pričinjava određene zdravstvene tegobe. Međutim, ovo pravilo nije važilo kada su točioci morali da šišaju travnjak, zalivaju cvijeće, čiste krug ili rade druge poslove van opisa radnog mjesta po nalogu poslovodstva.
Ne zbog zarada (koje i nijesu velike) već zbog nehumanih uslova rada kojima su bili svakodnevno izloženi od strane poslovodstva, jedan broj radnika odlučio se da osnuje sindikat radi zaštite svojih ekonomsko-socijalnih interesa. Međutim, najstariji radnik koji se prihvatio uloge čelnog sindikalnog čovjeka odmah je dobio otkaz od strane poslovodstva, koje je bilo u toku aktivnosti na osnivanju sindikata. Naravno, poslovodstvo mu nije dalo otkaz zbog sindikalnog angažmana (što je Zakonom zabranjeno), već zato što je „navodno“ povrijedio radnu obavezu, jer je na kraju smjene, kada nikoga nije bilo na pumpi, iz zdravstvenih razloga sjeo na trenutak da odmori na pločniku pored aparata za točenje. Nakon toga počela je borba protiv otkaza predsjedniku sindikata, a samim tim i za očuvanje sindikalne organizacije. Pod prijetnjom da će pozvati sindikalno članstvo i građane da zbog ovakvog ponašanja poslovodstva ne toče gorivo na njihovim pumpama, poslovodstvo je pristalo da poništi otkaz predsjedniku sindikata.
Međutim, uslov poslovodstva bio je da se za novog predsjednika sindikata izabere radnik kojeg oni preferiraju na toj funkciji, što su članovi sindikata bili prinuđeni da prihvate u vidu kompromisa, kako bi svog predsjednika sindikata poštedjeli golgote pred sudovima. Problemi su ponovo nastali nakon što je predsjednik sindikata (izabran po volji poslovodstva) podnio ostavku. Da bi spriječilo dokazivanje reprezentativnosti sindikata u kompaniji, a samim tim i osporilo novog predsjednika sindikata izabranog po volji radnika, poslovodstvo je sprovelo nove pritiske nad članovima sindikata. U postupku dokazivanja reprezentativnosti sindikata, u roku od nekoliko dana od preko 50 članova sindikata, njih oko 30 potpisalo je istupnicu iz sindikata. U neposrednom kontaktu sa članovima sindikata upoznati smo da je nad njima vršen permanentni pritisak poslovodstva i da su, na njihov zahtjev, bili primorani da potpišu istupnicu iz sindikata kako bi sačuvali radno mjesto. Humus je u tome što im je poslovodstvo „objasnilo“ da je za njih bolje da ne budu u sindikatu?!
Ovdje je važno napomenuti da je po Krivičnom zakoniku Crne Gore, za sprječavanje ili ometanje sindikalnog organizovanja zaprijećeno novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Međutim, niko od radnika – članova sindikata nije bio spreman da svjedoči o navedenim pritiscima poslodavca iz straha od otkaza, tako da je ova protivzakonita aktivnost poslodavca prošla nekažnjeno. Na taj način sindikalno organizovanje u ovoj kompaniji u potpunosti je obesmišljeno i pored višemjesečnog truda, prvobitnih rezultata i uloženih napora svih sindikalnih aktivista.
I nije problem što se to desilo u jednoj privatnoj crnogorskoj kompaniji, već je problem što je takvo dešavanje svakodnevna pojava. Zamislite samo na kojem su nivou sindikalna prava i slobode kada se, na očigled svih nas, potpuno identične stvari dešavaju i zaposlenima u javnim preduzećima, državnim organima i službama. Prema našim saznanjima zaposlenima koji žele da se sindikalno organizuju pri USSCG prijeti se: tehnološkim viškom; prerasporedom na druge poslove ili u drugo mjesto rada; otkazivanjem ugovora o radu njihovim najbližim i sl. Ideal većine crnogorskih poslodavaca je da spriječe sindikalno organizovanje radnika, odnosno, ako već ne mogu da spriječe osnivanje sindikata, da imaju svog čovjeka na čelu tog sindikata. Suština je samo da zaposleni ne dobiju autentičan sindikat.
Zbog toga ideal, ali i imperativ, crnogorskih radnika mora biti da se sindikalno organizuju. To je jedini preostali način kako radnik, kao pojedinac, može uz adekvatnu logističku podršku sindikata i uz iskazanu solidarnost svojih kolega da zaštiti svoje ekonomske i profesionalne interese. Radnici moraju da prihvate pruženu ruku sindikalne solidarnosti, pri tom vodeći računa da se ne uvežu u „žute“ sindikate čije osnivanje protežiraju poslodavci.
Bonus video:
