Novi “Mugoša šou” je ovih dana opet zabavio domaće pučanstvo. Što god da priča, pseudogradonačelnik više djeluje kao stend ap komičar nego kao ozbiljna politička persona. Tako ga izgleda doživljava i dobar dio političke elite – mora da je to tajna njegovog političkog opstanka.
Šteta što neka od domaćih televizija (u kojoj, čak na čelnim mjestima, ne moraju biti „klasična budala“ ili „gangster“) ne ubijedi pseudogradonačelnika da se od gradskog parlamenta napravi jedan novi tip rijaliti šoua. Taj format bi zasigurno doživio regionalni uspjeh, kao nekada Piramida.
Zamislite stalne prenose ne samo iz sale gradskog parlamenta već i iz poslaničkih klubova, hodnika, kafića u kojima sjede odbornici. Njihove dogovore, mahanje DUP-ovima i čime sve ne... Pa se onda, recimo, zasjedanje zakaže na nekom atraktivnom mjestu, na primjer u Las Vegasu. Publika pomno prati što se radi. Tamo je uostalom najlakše sklopiti bilo kakav brak. Nikoga ne interesuju emocije, motivi, potrebno je samo da ste na sve spremni. Zamislite - što bi se radilo po kapelama sa popom obučenim kao Elvis. A ispred njega – Mugi i Slaviša. Zagrljeni, zagrljeni, što reče Frano Lasić. A iza još trojica čekaju, ako se mlada predomisli, da ulete na njeno mjesto.
Držim da bi takav rijaliti šou bio pun pogodak. Možda bi i sve ove trgovine djelovale nekako benignije u takvom kontekstu... Dobro, ako neće mladenci, ne mora sveštenik biti obučen kao Elvis. Može i kao Milo. Koji blagosilja širokim potezima ruke... Dok pjeva “In The Ghetto”.
Ovdašnja politička trgovina je zaista zanimljiv fenomen – poništava gotovo sve ljudsko. Doktor kojeg je Mugi šutnuo sa posla, danas je na njegovoj strani. Političar koji je ostao bez državljanstva, takođe. O toj i takvoj antropološkoj supstanci nije baš tako teško izvesti korektne zaključke. “Trgovina nas je održala, njojzi hvala” - pravi stih za ovdašnje političke djelatnike... Do neke sljedeće ponude i potražnje.
I još malo o kupovini i trgovini... I hitrim konobarima ovoga režima. O nakaznim rijaliti programima čije vrijeme trajanja je već nadmašilo 24 časa dnevno. Kako? Ne pitajte, ovo je Crna Gora. Sve može. Magloid je dokazao da je to forma koja se može prilagoditi čak i štampanom obliku. Samo ako imate dovoljno veliku budalu da stavi svoje ime ispod toga.
Sasvim u tom i takvom duhu magloida je i tekstualna orgija u serijalu tekstova koji ispisuje Marko Šekijev, povremeno, ali uporno. No, čovjek svoj posao obavlja iz druge države – što će reći da on, zapravo, u svoja sočinjenija samo ređa ono što mu dojavljuju njegovi potkazivači (udbaši-pripravnici?). Premda se autor baš i ne trudi da ih ukrije – čitave pasuse (njegovog?) teksta već ste čuli od ovoga ili onoga patološkog lažova sa patriotskom misijom. Kako se ovdje naziva plaćena ljubav prema vlasti. Tako da ove tekstove treba sagledati kao - autoportret jedne čaršije. Izuzetno precizan. Doduše, kad čovjek vidi koliko je u toj književno-čaršijskoj karauli obrazovanja i talenta, jasno je da i ne može drugačije. Ta svijest i ne može otići dalje od tipično palanačke kontekstualizacije srodstva. To je, u principu, vrhunac malograđanske i čaršijske ontologije. Kao što znamo iz Radoja Domanovića – a sve su ovo taman likovi za njega...
M. V. je način na koji podgorička čaršija piše ljubavno pismo sama sebi.
Nema te bolesti koja ga od ovoga može spasti, koja se može uzeti kao objašnjenje... Prvo udbaško pero Crne Gore – titula za koju se M. V. izborio u vrlo oštroj i brojnoj konkurenciji. I treba mu je nedvosmisleno priznati... Zaslužio je, i to svojski.
Crnogorske političko-čaršijske koalicije odavno u dobroj mjeri podsjećaju na brak iz Las Vegasa. Ali, zapravo je mnogo veći problem to što čitava država liči na jedan treš citat-hotel iz toga grada.
A, intelektualci, gdje su tu dični crnogorski intelektualci, pitaće neko. Tu su naravno, ali, možda ih niste primijetili jer nose konobarske uniforme...
Bonus video:
