Skorije nego što se očekivalo, Međunarodni monetarni fond će imati novog izvršnog direktora. Više od deset godina ja kritikujem upravljanje Fondom, koje simboliše način izbora lidera. Prema džentlmenskom sporazumu među većinskim akcionarima – G8 – izvršni direktor treba da bude Evropljanin, a na drugoj poziciji kao i na čelu Svjetske banke bi trebalo da bude Amerikanac.
Evropljani su standardno svoje kandidate birali iza kulisa, kao što su radili i Amerikanci, nakon samo jedne površne konsultacije sa zemljama u razvoju. Ishod, međutim, često nije bio povoljan ni za MMF, ni za Svjetsku banku, a ni za svijet uopšte.
Najneslavniji je bio izbor Pola Volfovica, jednog od glavnih kreatora rata u Iraku, na mjesto predsjednika Svjetske banke. Njegove procjene na toj funkciji nisu bile ništa bolje od onih koje su uvukle SAD u pomenutu katastrofalnu avanturu. Postavivši borbu protiv korupcije u vrh agende Banke, povukao se sredinom mandata optužen za favoritizam.
Konačno, kako je na pomolu novo pravilo nakon velike recesije koju su izazvale SAD, G20 se složila (ili se bar tako misli) da sljedeći šef MMF-a bude izabran na jedan otvoren i transparentan način. Pretpostavljalo se da bi ishod ovakvog procesa skoro sigurno bio izbor izvršnog direktora iz neke od zemalja u usponu. Na kraju krajeva, glavna odgovornost MMF-a je da se bori protiv kriza, od kojih se većina dešava u zemljama u razvoju – više od stotinu otkako je, prije nekih 30 godina, počela da se primjenjuje katastrofalna politika finansijske deregulacije i liberalizacije. U zemljama u usponu bilo je mnogo heroja ovih bitaka.
Krizom treba da se upravlja pažljivo. Pogrešno upravljanje MMF-a i Američkog državnog trezora krizom u istočnoj Aziji 1997. je padove pretvorilo u recesije, a recesije u depresije. Svijet ne može sebi da priušti da se to ponovi.
Danas smo svjedoci neizbježnog razvoja krize u Evropi, gdje se čini da Evropska centralna banka stavlja svoj bilans stanja i bilanse stanja evropskih banaka – koje su preopterećene dugovima Irske, Grčke i Portugala - ispred dobrobiti građana ovih zemalja. Ove dugove bez sumnje treba restrukturirati, međutim, pošto je omogućila bankama da učestvuju u dugu preko svake razumne granice i da se opterete kontaminiranim finansijskim derivatima, ECB sada upozorava da se ne pristupa bilo kakvom restrukturiranju ili smanjenju duga.
Međutim, sada je prilično kasno da ECB o restrukturiranju duga govori kao o nečemu „nezamislivom“. ECB je trebalo tako da razmišlja prije nego što je dopustila da se stvari razviju na ovaj način. U stvari, ona nije trebalo samo o tome da misli, već je trebalo da uradi nešto kako bi spriječila evropske banke da postanu ovoliko ranjive.
Sada ECB treba da misli kako da pomogne svima, a ne samo bankarima koji su kupili obveznice. Novi način razmišljanja treba da stavi građane na prvo mjesto, pa tek onda bankarske akcionare i vlasnike obveznica. Čak i da vlasnici akcija i obveznica izgube sve, sa pravilnim restrukturiranjem, još uvijek možemo spasiti banke i zaštititi poreske obveznike i radnike.
Kako će novi direktor MMF-a da riješi ovaj problem – i da li će se fiskalno spasavanje postići preko mjera štednje, koje će građani iznijeti na sopstvenim plećima, dok će bankari dobiti samo blažu kaznu – od ključnog je značaja, ali je to teško predvidjeti. Uprkos neuspjehu strategije MMF-a u istočnoj Aziji, Latinskoj Americi i drugdje, ova organizacija i dalje ima svoje pristalice, čak i među zemljama u usponu.
Borba za lidersku poziciju odvija se drugačije nego što su mnogi očekivali. Neki od najkvalifikovanijih kandidata (i iz razvijenih zemalja i iz zemalja u razvoju) nisu dobili podršku od sopstvenih vlada koja se čini potrebnom u ovom političkom procesu. Drugi kvalifikovani ljudi iz zemalja u usponu su oklijevali da uđu u trku – to je težak posao koji zahtijeva mnogo putovanja, kao i psihičku izdržljivost, mudrost i iskustvo.
Koliko god bih ja volio da na čelu MMF-a vidim nekoga iz zemalja u usponu ili iz svijeta u razvoju, prioritet je da se izabere lider sa odgovarajućim umjećem, odlučnošću i shvatanjem, neko ko će nastaviti da ide putem reformi kojim je krenuo Fond i da se to uradi kroz jedan otvoren i transparentan proces.
Princip realpolitike podrazumijeva da će u rukovodećem timu biti ljudi i iz Kine i iz SAD, ali princip da čovjek broj dva treba da bude iz Amerike, ne bi trebalo i dalje da važi.
MMF, Svjetska banka i međunarodna zajednica treba da reafirmišu posvećenost otvorenom i transparentnom procesu, bez obzira na ishod – i da se zapitaju kako bi se taj proces mogao unaprijediti. Na primjer, umjesto da kandidate nominuju vlade koje često oklijevaju da podrže odlične kandidate iz redova opozicionih partija, neki međunarodni komitet za nominaciju bi mogao da istakne listu potencijalnih imena. Slično tome, promjena procedure glasanja (javno glasanje zemalja umjesto glasanja preko izvršnog odbora, ili zahtijevati da kandidati osvoje podršku većine zemalja u usponu) bi mogla podstaći više zvaničnika iz zemalja u usponu da se kandiduju.
Ono čega smo sada svjedoci – otvorena kampanja nasuprot biranju iza zatvorenih vrata – izgleda da je potez u ispravnom pravcu. Međutim, nadamo se da obećanja data tokom kampanje neće vezati ruke novom lideru, kao što se često dešava u politici baziranoj na izborima. Simplicističke ideologije dovele su svijet do haosa u kome se sada nalazi i simplistički recepti će samo iskomplikovati probleme.
Ispostavilo se da je jedan od vodećih kandidata za mjesto sljedećeg izvršnog direktora MMF-a Francuskinja, Kristin Lagard, koja je kao francuska ministarka finansija doprinijela da njena zemlja izađe iz velike recesije. Bila je iskreni zagovornik reformi finansijskog sektora i zavrijedila poštovanje svih sa kojima je radila.
Politika nije uvijek naklonjena dobrim kandidatima. Svijet bi trebalo da bude zahvalan jer konačno postoji jedan takav. Mjesto njenog rođenja ne bi trebalo da bude prepreka njenoj perspektivi.
Autor je profesor na Univerzitetu Kolumbija i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
