Ma, jasno: Marko neće dobiti otkaz, samo će mu isteći ugovor, a DPS ne pere pare, već je riječ o nekim tehničkim problemima, kako to, nažalost, pojasni Lukšić, uzgred dokazujući koliko nade u njegovu nezavisnost bijahu tanušne. Izgleda mi da je nezavisan otprilike koliko je to i Crna Gora bila, recimo, 1993: šuškalo se o tome (Milo je, izgleda, veliki Crnogorac), ali, o nezavisnosti tu ne bješe zbora. Kao ni ovdje – o tehničkim pitanjima: meni izgleda da je više riječ o moralnim pitanjima. Eto, što ti je opuštanje – baš oni, koji važe za majstore igre, ponekad kiksaju početnički.
Na skupu podrške Marku Milačiću, čuli smo i jedno interesantno podsjećanje, a koje dobrim dijelom objašnjava prirodu aktuelne medijske scene u Crnoj Gori. Današnji režimski kerberi iz medija tada su uglavnom bili progonjeni od nekih tadašnjih režimskih kerbera iz medija. No, kako vidjesmo, to iskustvo nije ih učinilo moralno superiornijima: kada ih je zapalo, kada se to od njih očekivalo, oni su uradili iste ili čak još perfidnije stvari.
Doduše, današnji pogled na devedesete donosi krajnje neobične uvide i spoznaje – kao da gledate kombinaciju najjezivijeg horora i komedije zabune, što je, morate priznati, paklena žanrovska kombinacija. Za objašnjenje horor dimenzije gotovo da nije potrebna elaboracija, no elementi komedije zabune jesu zanimljivi. Naime, član ondašnjeg Miloševićevog namjesničkog triumvirata za Crnu Goru postao je – harizmatični otac nezavisnosti, a perjanice nekadašnjeg nezavisnog novinarstva danas su posljednja linija odbrane jednog korumpiranog sistema i njegovih kreatora.
Uzgred, znakovita je sudbina i drugog člana ondašnjeg namjesničkog vijeća, najobrazovanijeg među njima, “Markuzea iz Krimovice”, Marovića. Želio je da bude Milov Kardelj, izbjegao da postane Milov Đilas, pa će, po svemu sudeći na kraju proći kao Milov Ranković: svi (zajednički) grijesi biće natovareni na njega.
Dobar dio pripadnika ondašnjeg širokog intelektualnog emancipatorskog pokreta danas su kerberi jednog zatvorenog uma, i kreatori anahronog i primitivnog (Na okup, Crnogorci) nacionalizma. Priča o tome da crnogorski nacionalizam ne postoji mogla je da funkcioniše u doba ocvalog socijalizma, ali danas to može reći samo onaj ko ne želi da vidi stvari.
Valja shvatiti zašto se široki emancipatorski pokret koji je doveo do obnove nezavisnosti Crne Gore tako raslojio – to je, uostalom, i prirodno. U vrijeme suprotstavljanja srpskom nacionalizmu, danas je očito, jedni su bili protiv zato što je to nacionalizam, dok su drugi bili protiv zato što je – srpski. Upravo ta svijest je kreator onoga efekta kad vam se danas učini da mnoge stvari u promociji, državnoj i medijskoj, crnogorstva neodoljivo podsjećaju na one matrice koje dobro pamtimo iz vremena procvata srpskog nacionalizma.
Dakle – jedni su se borili protiv nacionalizma, a drugi samo za promjenu nacionalnog predznaka. Nakon toga lakše ćete shvatiti i današnji izgled javne scene: i zašto je pobijedio baš onakav koncept jezika, i zašto postoje podobni i nepodobni umjetnici i intelektualci, i ko je i zašto u milosti vlasti, kako se stvara lažna medijska slika, uz pomoć nekoliko režemskih mudžahedina i nekoliko gradskih intriganata, uz otužne papagajske egzistencije uvijek spremnih pseudo-novinara.
Ponekad izgleda da ovdašnja intelektualna scena liči na prizore trgova sa slika Voja Stanića – svi su isti, gotovo svi djeluju smiješno, i kao omamljeni…
Nedavna suđenja povodom afere Afrodita donijela su i neke krajnje bizarne momente. Tako saznajemo iz svjedočenja izvjesne dame (umjetničko ime Maja, ako sam dobro zapamtio) da je pored svog djelovanja u noćnom klubu ova dama radila i na ovdašnjoj državnoj televiziji, današnjem javnom servisu. I ne samo novinarka, ova “prijateljica noći” bavila se i pisanjem – pa napominje da je objavila i knjigu. Usred afere sa prostitucijom pojavljuje se osoba koja se bavila novinarstvom i literaturom. (Tako da u njenom slučaju – umjetničko ime zaista ima smisla i puno opravdanje.)
Možda bi bilo dobro da i perjanice današnjeg crnogorskog udvoričkog novinarstva (i udvoričke književnosti, dakako) počnu da uzimaju, poput svoje koleginice iz Afrodite, umjetnička imena. Da stvari budu žanrovski čiste.
Bilo bi čak zabavnije i mladom novinaru koji čeka otkaz: recimo, mogli bi šefovi njegov otkaz da potpišu umjetničkim imenima. To bi bio, ako mene pitate, baš šarmantan otkaz: Više ne radite u našoj kući, u potpisu – Vrela Cecilija, ili Pohotna Žužu...
Bonus video:
