Kao prvi a možda i najbeznačajniji paradoks kojim želimo otvoriti ovaj problem jeste to da je autor ovoga teksta još prije nekih dvadesetak godina, zalažući se za suverenost svoje zemlje, kroz partiju koja danas ne postoji, vjerovao u to da je moguće imati svoju zemlju koja će autonomno kreirati svoju spoljnju i unutrašnju politiku.
Ni slutio nije da će jednoga dana, intenzivno prateći politička dešavanja u zajednici kojoj pripada, biti suočen sa realnošću koja će prostor nekadašnje SFRJ posmatrati kao virtualnu i paradoksalnu tvorevinu, sa isto tako virtualnim i paradoksalnim egzibicijama.
Primjer za to jeste nedavni način izbora novog predsjednika, odnosno, predsjednice Kosova, Atife Jahjage, koja je izabrana, kako reče njen prethodnik, tako što je američki ambasador iz šešira sa više kandidata izvukao njeno ime.
Poslije kolebanja od nedavnih virtualnih vježbi, koje su tretirale naše priobalje, da li da se upustim u jednu tekstualnu analizu dešavanja proteklih dvadeset godina, izbor predsjednika Kosova bio je definitivno opredjeljenje.
Ali, da ne bismo ovaj tekst počinjali sa kraja, bolje je ipak nabrajati paradokse hronološki i sukcesivno.
PARADOKS 1: Možda najveći paradoks od kojeg treba poći jeste da su čuvene promjene sa početka XX vijeka koje su počele razgrađivanjem bivše Jugoslavije imale za cilj nacionalno osvešćivanje i epsku glorifikaciju vlastitog ega.
Odbijajući koncept očuvanja zajedničke države koju je predlagao Ante Marković i koji je bio predvorje EU, mi smo ušli u razgradnju SFRJ koja je bila mini-koncept panevropske zajednice. Sa Ustavom iz 1974. bili smo primjer koji danas mnogi istoričari međunarodnih odnosa tretiraju kao tvorevinu koja je isuviše ličila na ovu današnju sa sjedištem u Briselu.
Definitivno je sigurno i tačno da smo bili politička avangarda jugoistočnog bloka - država koja je nesporno emitovala veliki potencijal.
Odbili smo ponudu za kojom vapimo 20 godina kasnije i gdje gotovo očajnički čekamo datum za otpočinjanje pregovora o članstvu Crne Gore u zajednici evropskih naroda. Napokon, paradoks koji je kruna svih prethodnih jeste i pitalica da li zaista istinski želimo tu kandidaturu, s obzirom na činjenicu da su današnji zagovornici EU tu organizaciju svojevremeno nazivali zločinačkom, zbog nepravedno uvedenih i ničim izazvanih sankcija.
PARADOKS 2: Nacija smo i narod koji ima, gotovo nasušnu, potrebu da priča o politici i istoriji, pri tom veličajući svoje znanje u pomenutim disciplinama. Ono što je pikantno analizirajući ovaj fenomen jeste to da je u tolikoj zapjenušenosti i isticanju količine naučenog zapravo najmanje politike i istorije.
Pojednostavljeno - svako ima svoju politiku i svoju istoriju, a uvaženim čitaocima ostavljamo na uvid koliko je zapravo prave politike i istorije u našoj stvarnosti. Jedan veliki mađarski mislilac je sjajno napomenuo da tamo gdje je previše istorije premalo je života i da onaj ko svoj život zasniva na istoriji - bira napuštenost.
Svakako da je kruna paradoksa ove vrste činjenica da što više stvaramo mit o vlastitoj veličini, sve smo više oportuniji, servilniji i poslušniji, u građanskom smislu riječi. Negdje ranije smo se zapitali da li takav mentalitet ima kapaciteta da porodi bilo kakav oblik avangardizma.
PARADOKS 3: Ono što, takođe, može da zabrinjava i upozorava jeste okolnost da što se više nalazimo u porođajnim mukama demokratije, to je više nametanja visokih demokratskih ljestvica za koje je potrebno izgrađeno i iskusno demokratsko i građansko društvo.
O tome svjedoče široki korpus prava za manjinske i marginalizovane grupacije, između ostalih i za LGBT-populaciju čiju skraćenicu ne razumije veliki broj građana Crne Gore. Slikovitije rečeno - to vam je kao kada atletičaru koju se trudi da preskoči ljestvicu od jedan metar podignete istu tu ljestvicu na dva i po metra, i pri tom očekujete da je preskoči iz prvog pokušaja.
Neko je u jednom susjednom mediju iz regiona fino primijetio da se radi o „teroru tolerancije“ koji ima za cilj da nas što prije napravi makar prividno modernom demokratijom.
PARADOKS 4: Da su usta puna demokratije svima, počev od političkih partija preko nevladinog sektora, medija i nezavisnih pojedinaca, a da je nemoguće doći do makar jednog strateškog konsenzusa, paradoks je sam za sebe.
Među opozicijom izuzetno je teško doći do ujedinjenja oko strateški značajnih stvari kada je unutar-politička scena u pitanju. U nevladinom sektoru polarizovanost i međusobni animoziteti takođe udaljavaju najjače organizacije od strateškog udruživanja. Mediji su takođe slika i prilika svega rečenog.
A ono što je najtragičnije, a ujedno i najporaznije, jeste to da se trenutne alternative u našem društvu svode na istrošene političare, ambasadore, ministre i generale koje svoju latentnu rehabilitaciju žele prikazati kao jedinu alternativu.
PARADOKS 5: I konačno, paradoks kojim završavamo ovaj tekst jeste Klintonova greška ili lapsus, koji sigurno ima frojdovsku pozadinu. Naime, omaška zvana Makedonija indikativna je iz više razloga. Prvo, biti gost u zemlji koja je nedavno stekla nezavisnost i to baš na proslavi Dana nezavisnosti i tako se grubo poigrati oko njenog imena, pri tom prilično kasniti na početak tako značajnog skupa, govori najmanje o pristojnosti i poštovanju zemlje u kojoj dolazite.
Kao drugo sigurno postoje recidivi emitovanja moći najznačajnije svjetske funkcije, da kada i verbalno griješite šaljete značajne političke poruke.
Makedonija, frojdovski rečeno, nije greška, nego podsvjesni kontekst koji govori o maloj zemlji sa mnogo problema počev od identitetskih, sa nepriznavanjem imena od strane Grčke, preko nacionalnih, do gorućih ekonomskih, socijalnih i mnogih drugih. Pri tom je suverena nekih 20 godina.
Što bi značilo, ako se vratimo na početak priče, da je ovaj dio Balkana zarobljen u lavirintu svojih konflikata, sa neograničenim rokom trajanja. Ili, što bi rekao Bela Hamvaš, nema opasnijeg zarobljeništva nego biti zarobljen u slobodi. Paradoks je naravno to što je gospodin Klinton deklarisani filantrop i misionar, koji pravi ovakve greške, ako su u pitanju greške.
Bonus video:
