Malo je šta je moglo da me nasmije kao pitanja korisnika zaposlenima u centrima za podršku, koje su mobilni i telekom operateri uredno bilježili i objavljivali na zvaničnim stranicama. I naš tadašnji Monet, danas T-Mobile, redovno nas je izvještavao o novim biserima. Nekad bih se pitala kako su zaposleni u Call centrima ostajali ozbiljni (ako jesu), pred svakakvim ludostima koje bi korisnicima padale na pamet.
Imala sam favorite među njima.
“Nešto mi nije u redu sa ovim telefonom: Vrti mu se ona spuča za MMS... Osjeća da će da mu dođe, ali ne može!”
Centar za podršku korisnicima ljudi su zvali tražeći svaku vrstu pomoći…
“Meni treba jedna pomoć, ali ne u vezi telefona nego - TELEVIZORA... Pokvario mi se, pa ako možete da mi prevedete 2-3 rečenice sa engleskog...”.
“K: Dajte mi broj M.N., on je prodavao pse Lesije ovdje u Herceg Novom, a ja sam imala psa Lesija, pa mi je crkao... O: Nema prijavljen broj na to ime. K: Nema?! A da ne znate vi gdje ima pasa Lesija na prodaju u Herceg Novom?”
Ili kad su se Rožajci bunili što oni nemaju GPRS: “A što nema GPRS za Rožaje??? Što smo mi to gori no Beranci???”
I omiljeni, kad je Monet ponudio korisnicima sadržaje kojima mogu iskazati svoju političku opredijeljenost…
“Ja bih da imam na displeju Milovu sliku... Znate, ja sad imam Njegoša, ali mi je on nekako... staromodan!”
Iako ne postoje na zvaničnim stranicama kompanije, kolekcije najboljih pitanja koja su korisnici postavljali operaterima u centru za podršku Moneta tokom 2003. i 2004, i danas možete “izguglati”. Hvala Googleu. I internetu.
Davno je bilo kad su nas operateri znali nasmijati. Na tuđ račun. Stvari koje su se desile ovih dana, podsjetile su me na to vrijeme i zamislile me: možda bi sad uloge mogle biti zamijenjene, i operateri bi mogli da naprave listu the best of zaposlenih, umjesto svojih korisnika.
Zovem neki dan T-Com korisnički centar.
“Dobar dan”.
“Dobar dan”.
Objasnim ukratko da želim aktivaciju jedne od njihovih usluga. Nisam sigurna ni da li bi se djevojka sa kojom sam razgovarala sjetila da me sama pita za e-mail, da je ne pitah na koji način ću uopšte dobiti kod za aktivaciju usluge. Tražila mi je na kraju adresu e-pošte.
„damira.kalac“, velim ja, i preskačući da navedem @, jer se podrazumijeva, diktiram dalje,”gmail.com”.
Ponavlja ona za mnom… “damira.kalac. Ide i ludo a, je li?”, kaže ona. “IDE I LUDO A?”, ja vjerujem da ni trepnula nije na to što je rekla!
Pristojnost, šta li je, ne dade mi da je pitam je li makar na kakav kurs osnova računara išla, prije nego su je zaposlili u centru za podršku korisnicima jedne telekomunikacione kompanije.
Potvrdih.
“Da, ide i ludo a… damira.kalac@gmail.com”.
Reče da je unijela adresu. Ostala sam na liniji još nekoliko trenutaka, nakon čega mi je preporučila, to bijaše fer, da prekinemo vezu, jer njoj se „program nešto sporo otvara“, pa da ja ne čekam. Ona je, kaže, unijela moj e-mail, i ja ću uskoro dobiti kod za aktivaciju usluge, zbog čega sam i zvala. Prođe otad 13 Bajrama, kaže pjesma „Zabranjenog pušenja“... Zvala sam Call centar 16. maja, pa vi vidite...
I nije to jedini slučaj. I nije T-Com jedini. Neki dan su koleginici u Telenoru rekli da treba da nanovo instalira drajvere za modem, za mobilni internet, jer je, zaboga, zamijenila karticu.
Smijeh je zdrav, i lijepo je što se zaposleni u Call centrima trude da nas nasmiju. I što se, umjesto na naš račun, sada možemo smijati na njihov. Ako je ovo za smijeh. Ovdje su, bojim se, pobrkane književne forme. Kad su u glavnoj ulozi onih koji nas nasmiju krajnji korisnici, čija obaveza nije da su informatički pismeni, to može da bude komedija.
Ali kad su pred nama smiješni oni koji bi trebalo da nam pomažu, i koji primaju platu za to... to je, bojim se, bliže tragediji...
Bonus video:
