U vođenju institucija šef i pokajnik su bili podjednako slijepe, sujetne autokrate, iako sa snažnim talentom strukturiranja održivih i dobrih administrativnih hijerarhija; podjednako skloni intencionoj izopštenosti kvaliteta iz timova (čast izuzecima), kao i sprečavanju rada u CG onima koji su drugačiji; podjednako inklinirani prema jačanju javnog diskursa diskvalifikacije stručnih profila sa stavom koji nije poslušnički; podjednako skloni dosadnim pričicama o časti, poštenju, stručnosti, robustnosti, ili utilizaciji kratkoročnih interno kupljenih pohvala od MMF-a, Svjetske banke ili EU-a kao maskama nedostatka stručne argumentacije na /prema lokalnom tržištu.
Međutim, prekršeno je profesionalno pravilo da supervizor banaka ne izlazi u javnost, osim na poziv parlamenta, pa Rojtersov tekst o “insajderskim otkrićima“ ranijeg predsjednika savjeta CBCG pruža vrijedne ravni za analizu našeg bankarskog sektora tokom/nakon krize.
Generator svih reformi posljednje decenije u Crnoj Gori bilo je bankarstvo i bankarski supervizor. Dugoročnom razvoju je posvećivan manji nivo trocifrenih godišnjih stopa rasta kreditnih inicijativa, sa koncentracijom bankarske podrške sektorima građevinarstva, trgovine, tržišta kapitala (stanovništvo), i djelimično turizma i prerađivačke industrije. Kapitalna podrška lokalnim bankama od strane matičnih kuća od početka dolaska nezavisnih, a strateških, ino-investitora je uvijek bila značajno usporena, a stručno supervizorski je odavno zahtijevala veće unose čistog kapitala.
Prvi signali sektorske nestabilnosti poklapaju se sa donošenjem mjera za usporavanje rasta kredita, kao i sa donošenjem novog Zakona o banakama s početka 2008. Drugo, jedan bankarski subjekt je agresivno reklamiranu poziciju “za malo najboljeg“ okončao gubitkom više od trećine aktive, jer je morao sistemski sprovesti opravdano nametnuto restrukturiranje. Svjetska kriza je ovu slabost banke samo otkrila, ali nije ni inicirala ni izazvala.
Treba se sjetiti naše ukupne sistemske tadašnje bruke oko kašnjenja realizacije inostranih plaćanja, koju je raniji predsjednik savjeta CBCG zdušno i profesionalno rješavao unutar sistema.
Kafanski snovi o “nama bankarima boljim od žute i crne“ su samouništeni. I, dalje su potrebna značajna kapitalna ulaganja u vlasničku strukturu predmetne banke, pošto su jedina garancija trajnog menadžerskog i upravljačkog restrukturiranja. Tekući intenzivni razgovori o povlačenju državnih depozita donijeće nove impulse o budućim razvojnim trendovima unutar ukupnog bankarskog sektora, jer je lojalnom konkurencijom potrebno razbiti depozitnu strukturu lidera sistema kako bi se pokrenuo novi ciklus razvoja. Na kraju, 107 godišnjica ove banke nam je kao zajednici iskijala na nos skorim urušavanjem ukupnog ekonomskog sistema, stoga treba vjerovati da se ne planiraju nove besmislene obljetnice.
Supervizorska, pažljiva, dvoipogodišnja (2007-2010) stručna posvećenost da se kontinuirana stabilnost i sigurnost sistema održe, okončava se selektivnim i neracionalnim uznemiravanjem sistema pokajnikovim obraćanjem javnosti polovinom prethodne godine, koji je govorio o svemu osim o struci.
Naknadno se institucionalno ukazalo na model skrivenih kuloara prilikom povraćaja prve rate famoznog kredita, koji je našem finansijskom sistemu poznat od mnogo ranije, ali je uvijek, zbog zdravlja sistema, zadržavan u onim istim kuloarima. Naknadna pamet nije stručna definicija proaktivne supervizije banaka. Nakon ovog intervjua, onima koji se sjećaju, bilo je žao što nas je odavno časno napustio Grga Vešović, prema kojem se pokajnik i njegovi poslušnici nisu ponijeli profesionalno dostojno, spriječivši ga da preuzme ulogu iskustveno potkovanog stručnjaka u novoformiranom timu CBCG, davne 2001. A, samo je Grga umio da ove kuloarske modele vodi diskretno ne naplaćujući svoju stručnu muku ćutanja preko javnosti, što jeste definicija profesije u službi održivog sistema.
Prethodni predsjednik savjeta CBCG je opet izašao u javnost. Ponovo je aktuelizovana naknadna pamet - omiljeno oružje crnogorskih poraženih muškaraca; ili je čast, obraz i poštenje, ili odbrana od razočarenja šefom, nekim svjedočenjima u kojima nisu bili puki posmatrači.
Izjava: “mi smo se vratili unazad u CBCG“, bi ostala kao nepotrebni iskaz neželjenog odlaska, da nije važan za stručnu obradu činjenja supervizora u vezi sa saglasnostima za sticanje akcija sporne provincijalne banke. CBCG se samodobrovoljno pasivizirala, odnosno “vratila nazad“, novembra 2006. kada je prokazani vlasnik dobio odobrenje supervizora za sticanje značajnog procenta vlasništva “... a imajući u vidu i mišljenje drugih organa...“
S kraja 2008, ovakav postupak se ponavlja, odnosno supervizor na nominalno uvećanje vlasništva banke tokom 2007/08. ne reaguje, dok nije bilo očigledno da se mora odobriti državni kredit za spašavanje banke, pa se interventno daje saglasnost za sticanje vlasništva uvećanog portfelja, uz pravdanje kroz dubiozne poteze sa tržišta kapitala.
U desetljeću značajnih ekonomskih i institucionalnih reformi nacionalni regulator banaka sistemski nije uspio da postane diskrecioni vlasnik posla licenciranja, odnosno posla ocjene opravdanosti ulaganja u akcionarski kapital banaka na osnovu koje se izdaje jedino važeća saglasnost, a koji je u skladu sa čuvenim bazelskim pravilima samo njihov. Da se poštovala struka i da se objektivno borilo za kvalitete struke, guruove performans berze i diletantske komisije bi bile potpuno suvišne prilikom sticanja akcija banaka u sistemu.
“Bankar države“ koji izađe u javnost personalno je zatvorio vrata daljeg institucionalnog strukturnog razvoja, jer se potrebni angažman za dobrobit sigurnosti i stabilnosti finansijskog sistema stručno dokazuje kroz odsustvo iz javnosti. Treba snažiti uvjerenje da će profili skloni “drhtanju od šefa, pa njegovom kritikovanju“ sebe odgovorno udaljiti od potencijalnih političkih ambicija induciranih sa kojekakve ambasadorske adrese.
Iskustva iz regiona, sa bivšim guvernerom Arharem u Sloveniji koji je ponižavajuće izgubio predsjedničke izbore prije neku godinu, ali i tekuća sa Rohatinskim u Hrvatskoj koji možda u ime tajkuna planira kandidaturu za vladu, jasni su signali neuspješnih izleta koji štete perspektivama razvoja nacionalne ekonomije. Samo nije dostojno unižavati svoju instituciju; desetogodišnje vođstvo nije lični nego stručni kvalitet, a tugaljiva ljutnja prema šefu se treba ostaviti za lične susrete.
Sazrelo je vrijeme za mnoge druge prilaze kako bi se razvila ekonomska aktivnost, uz pozitivan uticaj inoviranih rješenja iz sfere unaprijeđenja finansijkog tržišta. Primjena pragmatičnih rješenja razvijenih bankara svijeta potencira prioritet aktiviranja privredne aktivnosti nad ispunjavanjem papiroloških definicija modela rizičnosti. U uslovima oporavka inicijative razvoja impliciraju primjenu gorkih poteza, uz trenutno umanjenje ideala struke. Ali, naravno, ne na dugi rok.
Bonus video:
