Iako je svjetska ekonomska kriza pri kraju, ide novi ciklus blage postkrizne recesije. Treba li mijenjati vlasničku strukturu, ići van po svaku cijenu, zvati državu u pomoć? Ova i mnoga druga pitanja ne sumiraju samo posljedice globalne ekonomske krize u zemlji, već i prethodne razvojne putanje dobrog dijela crnogorskih preduzeća.
Tema novih strategija poslovanja odnosi se na ukupnu populaciju preduzeća u Crnoj Gori, koja su, po definiciji naše privredne strukture, mahom mikro, mala i srednja.
Prema podacima Monstata i Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća, broj aktivnih mikro, malih i srednjih preduzeća (MSP) u CG krajem 2009. iznosio je 15.229, a zapošljavala su ukupno 105.038 osoba. Od ukupnog broja MSP u Crnoj Gori, mikro preduzeća čine čak 72,08%, a srednja tek 2,8%.
MSP su u periodu od 2006-2009. dala doprinos u povećanju broja zaposlenih, o čemu govori i podatak o učešću zaposlenih u MSP u ukupnoj zaposlenosti od 61,83%, dok se učešće MSP u izvozu povećalo sa 24,85% na 31% ili za 6,15%. Najveći broj aktivnih preduzeća je u centralnom (43%) i južnom (42%) dijelu Crne Gore, dok ih se na sjeveru nalazi samo 15%, što nam jasno ukazuje na problem nedovoljne razvijenosti sjevera.
Prema podacima Monstata, najveći broj preduzeća na kraju 2009. je u djelatnosti trgovine na veliko i malo i opravke (čak 43.7%), poslovima sa nekretninama i iznajmljivanja (16.26%), dok je najmanje u poljoprivredi, šumarstvu i vodoprivredi (0.94%), obrazovanju (0.23%) i proizvodnji električne energije, gasa i vode (0.14%).
Ovi podaci nam nedvosmisleno ukazuju da je neophodna preraspodjela ulaganja, kako regionalno, tako i granski i da treba učiniti sve kako bi se podstakao razvoj poljoprivrede i razvoj sjevernog regiona.
Preduzeća rasta i preduzeća preživljavanja i njihovi vlasnici/menadžeri
Sektorski specifični tipovi rasta u prethodnoj deceniji, usmjerenja preduzeća na domaće tržište, nisko postavljene razvojne aspiracije, kao i nesposobnost i kratkovidost menadžera pojedinih preduzeća, doveli su do poslovne i razvojne nemoći MSP.
Ovo dokazuju i žalbe banaka kako je veoma mali broj projekata vrijednih ulaganja njihovog kapitala. Ako temu razvoja posmatramo iz ugla nove sociološke tipologije preduzeća, možemo razlikovati preduzeća rasta i preduzeća preživljavanja.
Kao što samo ime govori, preduzećima rasta smatramo ona koja su u prethodnoj deceniji zabilježila rast broja radnika, a preduzećima preživljavanja ona koja su ostala na istom broju radnika, ili ga smanjila. Iako mikro i mala preduzeća karakterišu visoka fleksibilnost novonastalim tržišnim uslovima, u skoro 95% slučajeva preduzeća rasta pripadaju srednje velikim preduzećima, dok preduzeća preživljavanja obično imaju manje od 50 zaposlenih radnika.
Prednosti srednjih preduzeća se ogledaju u raspolaganju većim kapitalom, profesionalnom upravljanju i specijalizaciji, kao i u većem tržišnom učešću. Statistika pokazuje da mala i srednja preduzeća najviše posluju u oblasti trgovine, dok su velika preduzeća zastupljenija u proizvodnim djelatnostima.
Shodno tome, preduzeća rasta češće nalazimo u proizvodnim djelatnostima, a preduzeća preživljavanja u trgovini i drugim uslugama.
Preduzeća preživljavanja u većoj mjeri posluju na lokalnom, tj. regionalnom tržištu, dok su preduzeća rasta okrenuta ka nacionalnim i stranim tržištima. Razlike možemo pronaći i između menadžera preduzeća rasta i preduzeća preživljavanja.
U posljednjih par godina najviše se ulagalo u sljedeće ciljeve poslovanja: 1. povećanje proizvodnje i/ili prodaje; 2. poboljšanje osobina proizvoda usljed posebnih zahtjeva kupaca; 3. uvođenje nove tehnologije i opreme i 4. smanjenje troškova proizvodnje. Ovi prioriteti upućuju na niz pristupa i strategija koje redefinišu istovremeno i okolinu organizacije i sama preduzeća.
Dubinske analize pokazuju da preduzeća koja djeluju na nacionalnom i inostranom tržištu u prosjeku više ulažu u strategiju ciljanog obrazovanja i zapošljavanja novih menadžera, od malih preduzeća koja djeluju samo na lokalnom tržištu.
Uočeno je i da fakultetski obrazovani vlasnici i menadžeri više primjenjuju strategiju obrazovanja i pribavljanja novih menadžera i strategiju ulaganja u veći kvalitet uz manje troškove proizvodnje, nego vlasnici i menadžeri sa srednjom/višom školom.
Uticaj svjetske ekonomske krize na strukturu preduzeća
Stari obrasci rasta i opstanka su definitivno nestali preko noći, a sada je iznenada sve dovedeno u pitanje: i raniji tipovi upravljanja, izvori kapitala, strategije i modeli razvoja i tržišta rasta. Evidentno je da je najveći problem crnogorskih preduzeća tokom krize bila unutrašnja nelikvidnost i nedostatak obrtnih sredstava usljed značajno smanjene kreditne aktivnosti domaćih banaka.
Kriza je pooštrila uslove poslovanja i pokazala veću otpornost jednog broja preduzeća koja su poslovala na zdravim osnovama sa jedne strane, a sa druge stvorila probleme onim preduzećima koja nijesu imala “zdrav” razvojni put, što ukazuje na izražene unutrašnje slabosti.
Ponovo je skrenuta pažnja na tip sadašnje privredne strukture (dominacija trgovine, građevinarstva, finansijskog sektora i sektora usluga nad proizvodnim djelatnostima) u Crnoj Gori, na dugoročno neodrživ karakter dosadašnjeg rasta malih i srednjih preduzeća, koji se temeljio, uglavnom, na domaćem tržištu.
Sadašnja privredna struktura bez fundamentalnog restrukturiranja nema značajnije perspektive. Ko ranije shvati da su inovacije i promjene jedine konstante ponašanja ekonomskih subjekata, može računati na održivost i profit. Sadašnje iskustvo, ali i karakter prethodnog privrednog rasta nam ostavljaju, umjesto jasnih zaključaka, mnogobrojna pitanja: ko će se naći među preduzećima preživljavanja, a ko među preduzećima rasta u idućem periodu?
Da li će preživjeti mikropreduzetnici, mali, srednji, ili veliki, oni u pretežno domaćem ili stranom vlasništvu? Koga ćemo ubuduće smatrati preduzetnicima: vlasnike-menadžere malih i srednjih preduzeća koji i dalje operativno upravljaju, ili vlasnike malih i srednjih preduzeća koji su operativno upravljanje prepustili profesionalnim menadžerima, dok se oni bave pitanjima strateškog razvoja?
Ili ćemo se vratiti državi i samoupravljanju kao perspektivi razvoja i ekonomskog bitisanja? Uvijek i svuda su modeli koji su prepoznatljivi i obilježili neki vremenski period omiljeniji od onih koji sa sobom umjesto jednakosti kao sociofilozofskog načela nose jednakost šansi, kao ekonomski prihvatljiv fundament.
Možda je jednakost u siromaštvu prihvatljivija od nejednakosti u razumnom poslovnom i životnom okruženju, i to ne samo na lokalnom, već i na globalnom tržištu? Možda je cjelishodnije ići lokalnim omjerom - jedan korak naprijed, dva koraka unazad? Vrijeme kao faktor i prostor kao resurs favorizuju ekonomske subjekte koji idu naprijed, inoviraju i traže šansu…
Bonus video:
