Pukovnik

Markes je pisao o usamljenosti diktatora. O terminalnoj samoći gospodara života i smrti. Zamislite – kada, na kraju dana, kao kakav Minotaur, diktator ostane sam u svom lavirintu – na koga tada da udari. Noćna samoća je nezgodna – postavlja prava pitanja. Čak i u glavama koje su izgubile svetu moć postavljanja pitanja.

Pukovnik Gadafi. Jedan od zvaničnih heroja nesvrstanog odrastanja moje generacije. Naime, tamo, sedamdesetih, komunistički lideri iz Evrope bijahu beskrajno neinteresantni – birokrate u sivim odijelima, sa podočnjacima koji nastaju kada čitavog života čekate da vas najbliži saradnici unište, zarobljenici potrošene retorike – tako da su živopisni lideri nesvrstanih zemalja Afrike i Azije bili neuporedivo zanimljiviji. Tada ste u Podgorici, ondašnjoj, mogli čuti da je neko “lijep kao Naser”, “pametan kao Makarios”, ili “dobar kao Sirimavo Bandaranaike”. Vrijeme nesvrstanih. I nevinih. Danas izgleda više nema ni jednih ni drugih...

Šezdesetih i sedamdesetih godina desio se nevjerovatan emancipatorski pokret diljem svijeta – desetine bivših kolonija izborile su slobodu i nezavisnost. Mnogi lideri tih pokreta na Zapadu su, u intelektualnim i medijskim krugovima bili apsolutni heroji, nekritički veličani preko svake mjere.

Naprosto, slika o njima bila je daleko od potpune. Pariski intelektualci su podržavali ne samo Mao Cedunga već i Pol Pota. Tek će kasnije početi da dolaze pogubljeni djelovi cjelokupne slike o tim ljudima. Pa ste za nekadašnje heroje SFRJ odrastanja, poput Mugabea, Sadama, i samog Gadafija, tek tada saznavali što su sve radili nakon što bi pobjedonosno ujahali u svoje gradove, prethodno zbacivši svoje okupatore ili smiješne domaće kraljeve, poput egipatskog Faruka i libijskog Idriza... Dodajte ovom spisku i sumanute masovne ubice kakavi su bili Idi Amin Dada i Bokasa, centralnoafrički car, pa će vam slika o tom političkom pandemonijumu biti jasnija.

I te njihove igrarije sa činovima – ovaj je pukovnik, a moćniji je od svih generala. Kao da se žele narugati klasičnoj hijerarhiji. Postaviti sebe iznad uobičajenih značenja. To je san svakog silnika. Gadafi nije ciničan, već iskren kad kaže – kakva ostavka, ja nemam nikakvu funkciju. A najopasniji su vladari koji vladaju bez ikakve zvanične funkcije. Naučiće i Crnogorci ponešto o tome, vjerujem.

Evo, i ta priča se bliži kraju. Ili – posljednjem poglavlju. Čak i da Gadafi uguši pobunu, on je nesumnjivo stanovnik posljednjeg poglavlja svoje knjige.

Nemojte misliti da Pukovniku nema tko da piše. Već je pisao Čaves.

A i Pukovnik je pisao – tako je nastala Zelena knjiga, nevjerovatan i bizarni miks Kurana, Bakunjina, Marksa i Trockog. Čovjek je za sebe imao nekoliko važnih scenarija – prvo je želio da bude novi Naser, “lider arapskog svijeta”, pa onda novi Haile Selasije, car Afrike i Azije, kako ga je svojevremno opjevao Elvis Dž. Kurtović... Očito ne želi da bude niti novi Čaušesku, niti Mubarak. I spreman je da prospe krv po ulicama.

No, možda je Gadafi ključni grešku napravio kada je svojevremno htio da ukine organizovani sport u svojoj džamahiriji. Kao što je ukinuo sve oblike predstavničke demokratije u korist plemenskih formi.

Sjećate se TV kadrova kada sa balkona sjedišta sportskog saveza baca dokumente na trg objavljujući da sport pripada svima... No, stvari se brzo mijenju – kada je umjesto izolacije opet postao veliki prijatelj Zapada – sport je ponovo počeo da pripada državi, a moćne libijske firme ušle su čak i u vlasničku strukturu Juventusa, što je, zapravo, do juče, bilo nezamislivo.

No, detalj koji mi je zanimljiv je da – ako prelistate novine od Vardara pa do Triglava, ako čujete izjave ljudi na ulicama nekadašnjih SFRJ gradova – eksplicitne osude Gadafija gotovo da nećete čuti. Nije to zato što su ljudi povjerovali da zaista Al Kaida stoji iza svega. Razlog je na drugoj strani – u resentimanu koji se ne može kontrolisati.

Nekadašnji Titovi pioniri kao da rezervom u pogledu sadašnje Gadafijeve akcije žele Brozu na onaj svijet poslati jedno veliko izvinjenje. Za neke druge okrvavljene gradove. Ali, to je već druga priča.

No, zašto je, kako rekosmo, pogriješio kada je udario na sport? Znate onu – sport je posljednje pribježište... Naime, mnogo bolje prolaze tzv. prijatelji sporta. Recimo, da je na vrijeme predosjetio što se dešava, mogao je da napravi pametan potez: da ode na čelo Košarkaškog saveza Libije. Tamo mu niko ništa ne bi mogao.