Krivični zakonik definiše radnju krivičnog djela krađe kao oduzimanje tuđe pokretne stvari u namjeri da se njenim prisvajanjem sebi ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist. Jedna od kvalifikatornih okolnosti koja krađu čini teškom krađom jeste kada se ona izvrši od strane više lica koja su se udružila radi vršenja krađe.
Kada su tri ili više lica udružena u organizaciju preko koje se vrši sticanje protivpravne imovinske koristi ili dobiti, pri čemu svaki član organizacije ima tačno određeni zadatak, djelatnost organizacije je planirana na duže vrijeme i u vršenju te djelatnosti se koriste poslovne strukture, a posebno kada se u vršenju djelatnosti donose opšti akti kojima se omogućava ''pravni osnov'' za sticanje protivpravne imovinske koristi ili dobiti na duže vrijeme, tada se radi o pojmu organizovanog kriminala.
Radnjama EPCG građanima Crne Gore oduziman je novac u periodu od 2005. do kraja 2010. godine po osnovu gubitaka koji nijesu mogli da se naplaćuju na taj način. “Pravni osnov” za takvo sticanje imovinske koristi EPCG imala je u Pravilniku.
Na taj način EPCG je stekla višemilionsku korist, a protivpravnost takvog sticanja dobiti učinjena je nespornom odlukom Ustavnog suda, kojom je utvrđeno da su odredbe Pravilnika koji je to omogućavao neustavne i nezakonite.
Ako pođemo od načela prirodnog prava po kome nije pravično da se bilo ko obogati na način što će drugome pričiniti štetu, onda ne treba ni isticati posebno da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
Ovo posebno obzirom na činjenicu da Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) nije našlo osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo koga zbog petogodišnjeg protivpravnog oduzimanja novca od svih građana Crne Gore.
Ono što zabrinjava jednako kao i pasivnost VDT-a i što ukazuje na sumnju da je organizovanost sa početka ovoga teksta mnogo čvršća i šira nego što se to čini, jesu razna “pravna tumačenja” i stavovi koji su javno iznošeni ovim povodom.
Naravno, oni koji su stekli protivpravnu imovinsku korist u višemilionskom iznosu (EPCG) se ne oglašavaju, već i dalje nastavljaju sa istim načinom “poslovanja” i daljim sticanjem protivpravne imovinske koristi.
U njihovo ime i u njihovu korist javljaju su “nezadovoljni” koji pozivaju na kompromis, mole da se nađe način kako bi se građanima vratilo ono što im je protivpravno oduzeto i upozoravaju da bi podnošenje tužbi protiv EPCG sigurno ugrozilo energetski sistem.
Dakle, “zastupajući” interese građana, pojedini brinu da ne ugroze sistem i poslovanje onih koji su petogodišnjim protivpravnim oduzimanjem novca ugrožavali sisteme i egzistenciju građana i njihovih porodica.
Ti “zastupnici” ističu i da bi sudski postupak protiv EPCG bio neizvjestan, te da su sva potraživanja građana prema EPCG koja su starija od dvije godine zastarjela, pa u svojim glupostima i obmanama idu tako daleko da kažu da se odluka Ustavnog suda ne može primjenjivati retroaktivno, što znači da EPCG treba samo ubuduće da prestane građanima protivpravno oduzimati novac. Ono što je protivpravno stečeno za pet godina ostaje EPCG, jer odluka Ustavnog suda “ne važi retroaktivno”.
Ovo tumačenje neodoljivo podsjeća na stihove one pjesme: “Ko je jamio, jamio!”.
Dvogodišnji rok zastarjelosti potraživanja odnosi se na potraživanja za utrošenu električnu energiju, ali ovi “stručnjaci” ne objašnjavaju kako su to zaključili da građani isporučuju električnu energiju EPCG i da po tom osnovu imaju potraživanja prema EPCG.
Kada javno daju savjete i “tumačenja”, niko ove “stručnjake” i ne pita koji je osnov potraživanja koji građani imaju prema EPCG, niti ih iko opominje da ne iznose gluposti da su dugovanja EPCG prema građanima dugovanja po osnovu utrošene električne energije.
Takođe, niko ih i ne pita da li, analogno njihovom “tumačenju”, sve sudske odluke (ne samo Ustavnog suda) ne mogu važiti retroaktivno.
U smislu “tumačenja” ovih “pravnih stručnjaka”, svako ko je pravnosnažno osuđen za izvršenje nekog krivičnog djela ne bi morao vraćati korist koju je pribavio krivičnim djelom, jer presuda kojom je osuđen “ne može važiti retroaktivno”. Stoga: ko je jamio, jamio.
Naravno, “tumačenja” ovih “stručnjaka” nijesu slučajna, bez obzira na količinu gluposti koju javno iznose. Nije slučajno ni to što VDT ne nalazi osnova za pokretanje krivičnog postupka povodom petogodišnjeg sticanja protivpravne imovinske koristi koja je omogućena opštim aktom.
Nije slučajno ni to što se ne pokreće postupak za utvrđivanje bilo kakve odgovornosti, jer neko bi morao biti odgovoran makar za donošenje opšteg akta koji je tako očigledno neustavan i koji se kao takav primjenjivao pet godina.
Ako je VDT pokazalo da ga apsolutno ne zanima, na primjer, kojim sudijama je gradonačelnik Podgorice davao stanove i u tom smislu neće čak ni da ga pozove i pita kome je sve davao stanove, kredite ili bilo šta drugo i od čijih sredstava i posebno zašto je to činio, onda je možda i jedini ispravan zaključak pomenutih “stručnjaka” da je ishod sudskog postupka protiv EPCG neizvjestan.
Da li je na gradonačelnikovom spisku za dodjelu stanova bio neko i od tužilaca ne znamo, ali ponašanje tužilaštva u nekim predmetima (pa i nezainteresovanost da gradonačelnika pitaju kojim sudijama je i zašto baš njima “dao” stan, odnosno po čemu su oni “zaslužniji” građani od onih sudija kojima nije “dao” ništa) ukazuje na ozbiljne sumnje da i među tužiocima ima “zaslužnih” građana.
Ostaje sumnja da VDT možda stiče “zasluge” i kada odlučuje da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka zbog petogodišnjeg organizovanog sticanja protivpravne imovinske koristi na štetu svih građana.
Svakako da ostaje nada da će VDT jednom početi da radi svoj posao i da neće prećutno odobravati “tumačenja” da sudske odluke ne mogu da važe retroaktivno kada treba da se vrati korist koja je protivpravno stečena.
Do tada ostaje da važi poruka “tumačenja” koje prihvata VDT: “Ko je jamio, jamio”. Neko je “jamio” novac, neko stan ili kredit, a neko je “jamio” to što je izbjegao krivičnu odgovornost, jer su ga “zaslužni” tužioci ili sudije poštedjeli. Krivično gonjenje i vraćanje onoga što je neko “jamio” bilo bi retroaktivno važenje sudskih odluka.
Jedna izreka glasi: Occasio facit furem. Ili: prilika čini lopova. Za lopove nema bolje prilike od sistema u kome VDT ne radi svoj posao krivičnog gonjenja kada postoji sumnja u izvršenje krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.
Bonus video:
