Povodom knjige Milenka Popovića “Privredni rast Crne Gore“
Prije neku godinu u duhu formalističke Bolonje, a sve sa ciljem da se studenti masovno upišu na određeni akademski program, jer su školarine osnovni cilj poslovanja sa obrazovanjem, “strateški“ se promišljalo da se budućim menadžerima, trgovcima, turističkim profilima, ali i “čistim“ ekonomistima ukine komplikovani predmet: makroekonomija i uvede im se kakav još dosadni beskorisni menadžment, odnosno prepričavanje novinskih kolumni o američkom liderstvu.
Ne treba se osvrtati na ovakav neobjašnjivi amaterizam onih koji vode državne ili privatne fakultete, pošto se godišnje slični pokušaji obnavljaju; i dalje su u cjelosti neuspješni jer se spoznajni fundament ne može izbjegavati usljed složenosti, iako je to najveći neprijatelj marketinških ljubitelja izbjegavanja suštine, ali je i prirodna definicija bavljenja ekonomijom.
Čitanje predmetnog štiva vas uvodi u svijet sistemskog agregatnog kvalitetnog i održivog proučavanja; stručno osvježenje akademskog izraza, koji je opredjeljujuće lokalno dobrovoljno zarobljen u tiražima masivnih prepisivačkih skriptica kojima profesori poboljšavaju svoje prihode, a ucjenjuju studente da ih mandatorno kupuju ako žele da polože uprošćene bolonjske predmetčiće.
Centralna banka Crne Gore je podržala ovo vanserisjko akademsko štivo. Konačno sistemski tekst koji ne mora da slijedi razumljivu ćutološku praksu zgrade sa stubovima.
Šteta javne prezentacije, na kojoj je nekako mirisalo da će forum završiti u ubuđalim dronjcima grupe, jeste što panelisti nisu mogli dokučiti/parirati profesorovom djelu; opravdana, ali repititivna kritika lokalnog neoliberalizma je marginalna odrednica i autorova potporna argumentacija za prijedlog promjene modela rasta crnogorkse privrede (koja je trebala strukturnije da se obradi (budući rad?), a ne centralna tema teksta, koji ide korak dalje u regionalnoj akademiji makroekonomije.
Zbog studenata, kako profesora Popovića, tako i svih ostalih koji se u nekoj mjeri bave ekonomijom, ili naukom, bilo je važno ispričati osvrte dostojne Horvata, Ćirovića, Petranovića i drugih, čiju bespogovornu tradiciju strukturnog i beskompromisnog promišljanja o sistemu i međuzavisnim bezbrojnim varijablama, njihovim kretanjima i neplaniranim šokovima autor dostojno nastavlja.
Profesor Popović je strogo, bez uvijanja, razvio dva modela: model o efikasnosti obrazovanja radne snage u Crnoj Gori, kao i model alternative razvoja našeg tržišta, uz obavezujuće prestrukturiranje prema granama koje stvaraju vrijednost, a nisu samo sladunjava usluga, ponosno paušalno neliberalno opravdanje za peglanje platnobilansnih deficita. Iz ova dva modela može da se obnovi ukupna statistička struka u našoj zajednici.
Za takav sistemski poduhvat inovirana statistička menadžerska rješenja trebala bi da ispune osnovni preduslov; izađu ispod guruovog “šinjela“ poluprosječnosti i razvoja struke na štetu društva, ali u korist gurua.
Modelnost alternative rasta je inicijalno štivo za buduća rješenja ekonomske politike, koja naprasno nakon krize moraju postati sadašnja. Identifikovane grane prioritetnih vrijednosti bruto proizvoda nacionalne ekonomije predstavljaju akademsku pomoć da se postupno, ali odlučno skinemo sa tripa stranih direktnih investicija, bez održive strategije stvarnih ulaganja i uvećanja bogatstva nacije, a uz prodaju “đedovine“ koja je ograničen resurs još koji par godina unaprijed.
Model kapitala obrazovanja, kretanja, strukture, ključnih obilježja zaposlenih, njihove teorijske potpore i većinske radne neefikasnosti, potkrijepljen održivim i matematički dokazivim procjenama, može poslužiti kao osnova za naučno istraživačko oživljavanje ekonomske misli u Crnoj Gori.
Isticanje sinergije konvencionalne, emotivne i socijalne inteligencije kao nadograđujućih faktora implementacije znanja zaposlenih daje ovom djelu trenutačni, ali neodoljivi okus filozofskog djela.
Novopostavljena prva naučnica, ukoliko je ne zaslijepe naredbodavne partijske melodramatike ili pasje svadbe o akademiji koja treba da se bavi biznisom, u prezentovanom modelu ima već razrađen stabilan temelj, koji samo treba podzakonskim aktima kompletirati i unaprijediti.
Tada bi energija razvoja bila jedinstvena i ne bi se trošila na sujetne dugogodišnje trzavice isluženih đedova naših akademija znanosti i umjetnosti, koji se mogu, a možda ne moraju, privoljeti poznaniju kroz sistemske modele, kojima će se postepeno ukidati skupovi bez održive poruke razvoja struke, bilo koje.
Tada nećemo trebati da pozivamo da se naučno, istraživački predaju projekti za tempuse, nego ih možemo pojednostavljeno, ali profesionalno razraditi kroz platformu onoga što M. Popović definiše kao NIS - novi inovacioni sistem. Od ovog autora dovoljno za stručno trajanje. Ostali?
Bonus video:
