Kineski predsjednik Si Đinping najradije bi da odvojeno pregovara sa svakom od evropskih vlada. Sigurno da na taj način može da dobije bolje uslove za svoju zemlju. Umjesto toga, Sija je u Francuskoj dočekala trojka: osim francuskog predsjednika E. Makrona, tamo je bila i njemačka kancelarka A. Merkel, a pridružio im se predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker. Poruka je bila sljedeća: EU nastupa zajednički kad je riječ o trgovinskim pitanjima.
Ali, nažalost, to ne važi za čitavu EU. Si je, naime, u Francusku stigao iz Italije. A vlada u Rimu dočekala ga je sa svim počastima i pristala da učestvuje u gigantskom kineskom infrastrukturnom projektu „Novi put svile“. Italija je tako postala prva velika zapadna industrijska sila koja je krenula tim putem. Za italijanske firme tu bi trebalo da bude koristi, ali korist će biti kudikamo veća za kineske firme u Italiji. Iza toga stoji dugoročna strategija, a iza nje državni vrh u Pekingu: Kina želi da stvori još jedan mostobran na tlu Evrope tako što će, npr, da uloži novac u italijanske luke u Đenovi i Trstu.
Sve više vlada s negodovanjem gleda na kineske investicije u svojim zemljama, i to se ne odnosi samo na zapadne zemlje. Zabrinutost izaziva ne samo prevelika finansijska zavisnost i to što se prodajom firmi Kinezima gubi tehnološka prednost. Ako kineski telekomunikacioni koncern Huavej bude učestvovao u izgradnji nove mreže mobilne telefonije 5G, stručnjaci za bezbjednost upozoravaju da bi Kina to mogla da iskoristiti i za špijunažu. Zato su recimo SAD, Australija i N. Zeland isključili Huavej kao kandidata za razvoj mreža superbrzog interneta.
Merkel je kritikovala Italiju na samitu EU prošle nedjelje izjavivši da bi „bilo bolje kada bi zajednički djelovali“. Ali Njemačka je i sama godinama bila suviše naivna kada je riječ o namjerama Kine - ćutke je prihvatala činjenicu da Kinezi i ne pomišljaju da Evropljanima otvore svoje tržište u onoj mjeri u kojoj je kineskim firmama otvoreno tržište Evrope.
Razlog za ćutanje u Berlinu je jasan: za izvoznu velesilu Njemačku, tržište Kine je toliko važno, da su se na sve načine izbjegavale suviše oštre riječi koje bi možda dovele do represalija. Ali raspoloženje se promijenilo, pa i u Njemačkoj. Odlučujuće zvono na uzbunu oglasilo se vjerovatno 2016, onda kada su Kinezi preuzeli njemačku fabriku industrijskih robota „Kuka“. S druge strane, nezamislivo je da neki stranci u Kini kupe firmu od tolike tehnološke i strateške važnosti. Otada - ne samo njemačka vlada, već i EK - razmišljaju kako da se Evropa zaštiti od takve „rasprodaje“ i kakvu ulogu bi pritom trebalo da igra politika.
U svemu tome se ne radi o tome da se sruše mostovi prema Kini ili da se u potpunosti odbaci inicijativa „Novi put svile“. Tu se prije svega radi o poštenim uslovima i jednakom pristupu tržištima.
Kad je D. Tramp došao u Bijelu kuću i najavio svoje načelo „Amerika na prvom mjestu“, Berlin i Pariz bili su presrećni zbog toga što se Kina ponudila kao spasilac multilateralizma. Ali Pekingu nije stalo do multilateralizma, već prije do bilateralizma i, na kraju, do sopstvenog hegemonizma.
Interesantno je to da je baš taj, toliko omraženi Tramp, pokazao da se Kinezi itekako mogu navesti na popuštanje. Nijedna država Evrope pojedinačno nema tu težinu i ne može da stvori toliki pritisak na Kinu, ali EU kao cjelina može. Ona mora da djeluje kao jedinstveni blok. Zato je zajednički nastup Makrona, Merkel i Junkera prema Siju bio prava poruka.
(Deutsche Welle)
Bonus video:
