Prije nekoliko nedjelja je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dobio sitnu knjigu iz Vašingtona. Donald Tramp čestita nacionalni praznik. I dodaje kako bi, iz američke vizure, međusobno državno priznavanje moralo biti temelj svakog procesa normalizacije između Kosova i Srbije. Što je bilo primjetno podešavanje američkih pozicija, jer još prošle godine je Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton rekao da ako se Srbija i njena bivša pokrajina, koja je 2008. proglasila nezavisnost, mogu dogovoriti oko rješenja konflikta, Vašington tome neće protiviti.
O priznanju Kosova od stane Srbije kod Boltona nema ni riječi - to je tek Tramp dopisao. Ali, da li i predsjednik Srbije to tako vidi?
„To je njegovo stanovište i mi ga ne možemo tek tako jednostavno prihvatiti. Ali primili smo k znanju njegovo interesovanje da razriješi za nas sve vrlo tešku temu. I to poštujemo“, komentariše Vučić Trampovu izjavu. „Mi smo željeli kompromis“, kaže Vučić i govori o „Briselskom sporazumu“, zaključenom 2013. pod kontrolom EU a u kom su se Srbija i Kosovo principijelno saglasile o normalizaciji svojih odnosa.
Srbi su „100%“ ispunili svoje obaveze, tvrdi Vučić, „ali Priština sopstenu obavezu, osnivanje srpske zajednice opština“, nije. „Ne kukam i žalim se nikad na drugu stranu, ali činjenice su ove: umjesto da ispuni obećanje, Kosovo je u XX vijeku uvelo 100% carine na uvoz iz Centralne Srbije. Što nije usmjereno samo protiv Srbije, nego i protiv srpskog stanovništva na Kosovu.“
Kao da ni to nije dovoljno, Kosovo je još osnovalo i kosovsku armiju, „što nije u skladu ni sa njihovim sopstvenim ustavom“. Sem toga, Vlada u Prištini je usvojila pregovaračku platformu koja unaprijed razara svaku mogućnost za uspješne razgovore. „Tako da smo svi sada u ćorsokaku a ja ne znam kako da iz njega izađemo.“
Ali ako se desi da kosovska vlada dopusti osnivanje zajednice srpskih opština i enklava - kako je dogovoreno u Briselu - i ako povuče kaznene carine - uvedene kao odgovor na srpsku blokadu prijema Kosova u Interpol: da li bi se onda Vučič složio sa formulacijom da proces normalizacije između Kosova i Srbije mora da inkludira i međusobno državno priznavanje? „To je jedno vrlo teško pitanje. Ako se složim, sjutra bi me mogli uhapsiti sa obrazloženjem da sam pogazio srpski ustav“, glasi odgovor.
Srpski ustav zaista predsjedniku Srbije nameće vrlo jasna ograničenja u pregovorima oko Kosova. Dvije hiljade šeste godine, na inicijativu tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice, u ustav je unesena preambula koja Kosovo izričito definiše kao dio Srbije, a predsjednička zakletva propisuje državnom poglavaru da čuva teritorijalni intergitet Srbije, uključujući Kosovo.
„Ne mogu da kažem šta bi bila naša pozicija u pregovaračkom procesu. Ali mogu da kažem: ako oni te carine povuku, onda možemo da međusobno razgovaramo. Bez preduslova - o svim temama. A Srbija će naravno imati svoje crvene linije“, komentariše Vučić ovo zagušenje.
Srbiju na ovim pozicijama podržava Rusija, čijeg predsjednika Vučić redovno obilazi. Da li je iz svojih razgovora sa Vladimirom Putinom stekao utisak da je rešenje srpsko-kosovskog konflikta u interesu Rusije? Vučić ćuti nekoliko sekundi kao neko ko svaku riječ najpreciznije vaga prije nego što je izrekne. A onda odgovora: „Ruska zvanična pozicija je da podržavaju teritorijlani integritet Srbije. To je sve što o tome mogu da kažem.“
Ono što Vučić niti izgovara niti daje naslutiti može se ipak dočarati: svađa sa Kosovom je najveća prepreka na putu Srbije u EU. Dogovor bi zemlju, makar teoretski, približio članstvu - a teško da je u interesu Moskve da izgubi svog najboljeg saveznika na Balkanu i preda ga EU.
No, je li često citirana „evropska perspektiva“ glede stanja EU i otpora protiv proširenja, koji prije svega potiče od francuskog predsjednika Emanuela Makrona, uopšte još realistična? Može li se time praviti još politika? „Za razliku od drugih zemalja regiona - uključujući Albaniju, Sjevernu Makedoniju ili Bosnu - koje se žale zbog ponašanja EU prema njima, mi sa time problema nemamo“, kaže Vučić. Iako EU nije baš nešto popularna u Srbiji, učlanjenje ostaje njegov najbitniji cilj. „Uostalom, mi ne bismo bili najsiromašnija zemlja EU. Imamo veće prosječne plate i penzije od Bugarske, a i privlačimo puno više investicija. Privredni izgledi Srbije su odlični, što potvrđuju MMF i Svjetska banka“, ističe predsjednik balkanske države.
Vučićevu konstataciju, da EU nije baš nešto popularna u Srbiji, potvrđuju rezultati anketa, npr. Balkan Barometra RCC, Vijeća za regionalnu saradnju u Sarajevu. Prema njima, samo 29% Srba očekuje nešto ekonomski pozitivno od EU, dok se 60% prema EU odnosi negativno ili indiferentno. To su rekordno niski rezultati u regionu, koji se ni sa drugačijom metodologijom u odnosu na druge države ne bi promijenili. Ali ako ni trećina Srba ne želi u EU - zašto bi onda EU primala u članstvo Srbiju? I zašto bi to Srbija htjela? „To je jedina racionalna politika koju možemo ponuditi našem narodu. To kažem i u Vašingtonu i u Moskvi“, odgovara Vučić.
Jer, kao prvo Srbija želi da pripada takvoj vrsti društava za kakva se zalaže EU, kao drugo zemlja Srbija takvoj Evropi prosto pripada i kao treće to je bitno za privredu i razvoj zemlje. Vučić izgovara i brojke: više od 80% spoljne trgovine Srbija razvija se zemljama EU ili onima, koje to žele biti. „Tačno je: Kosovo je razlog što EU u Srbiji nije tako popularna. Srbi EU vide kao instituciju koja vrši pritisak na Srbiju zbog Kosova.“ No, članstvo u EU ostaje i pored svega jezgro njegovih spoljnopolitičih ciljeva i on to često ponavlja, dodaje Vučić.
Pojedine diplomate i ostali eksperti u Berlinu, Briselu i drugim glavnim gradovima, koji profesionalno preciznije promatraju Srbiju, ipak gaje rastuću sumnju u to da li se današnja politika Srbije vodi u cilju približavanja zemlje EU. Dok Srbija i stvarno privredno-politički prati kurs reformi, i ne samo zbog svog ugovora o slobodnoj trgovini sa Rusijom, postaje interesantna rastućem broju baš i njemačkih investitora uprkos tome što nije član EU, unutrašnja politika i stanje srpske demokratije bude sve više skepticizma. Ne samo u Berlinu.
Vučić već godinama odlučno negira da su najbitniji masovni mediji zemlje, npr. visokotiražni bulevarski list „Informer“ ili brutalistička TV stanica „Pink“, pod njegovom ili kontrolom njegovih dvorjana. Ono što ne može da demantuje je da ga ovi mediji 100% podržavaju. U njima Vučića hvale bez prestanka a njegove protivnike na dnevnoj bazi kasape i gone.
Upada u oči i ton prema kosovskim Albancima: pomenuti mediji, a i pojedini članovi srpske vlade, poput npr. ministra odbrane Vulina, permamentno nazivaju Albance „Šiptarima“. Taj termin, ako ga ne izgovaraju sami Albanci, ima ponižavajuće značenje, poput riječi „Nigger“ za tamnopute Amerikance. Tako „Informer“, koga vodi biznismen Dragan Vučićević poznat po posebno primitivnim denuncijacijama, stalno piše o „Šiptarima“ koji navodno žele da napadnu i unište Srbiju, što na sreću sprečava Putin. Da nije malo čudnovato da upravo mediji koji Vas totalno podržavaju, svoje konzumente dan za danom pune „informacijama“ koje su dijametralna supotnost Vašim centralnim spoljnopoltičkim ciljevima, gospodine predsjedniče?
„Dragan Vukićević je već 25 godina moj lični prijatelj. No, on je otvoreno pro-ruski. To je njegova pozicija. On mene podržava, ali ne i moju partiju, koju često kritikuje“, kaže Vučić. Ali da li je od pomoći u pomirenju sa Kosovom, što je jelte uslov za ulazak u EU, kad list čiji je šef lični prijatelj predsjednika svako malo objavljuje ponižavajuće tesktove o „Šiptarima“ i EU ? „Ja nisam glavni urednik tog lista a i nemam namjeru da to budem. Ali se zato svakodnevno zalažem za to da obuzdam očekivanja srpskog naroda što se tiče rješenja za kosovski konflikt. Zato me u Srbiji skoro svakodnevno obilježavaju kao izdajnika“, kaže Vučić na to.
Ako se prati izlaganje najmoćnijeg čovjeka u Srbiji onda situacija u Beogradu izgleda ovako: ni lični prijatelj predsjednika, ni vlasnik vladi bliske TV Pink, ni bosovi drugih medija koji dobro sarađuju sa srpskom vladom i koji su stalno puni hvale za šefa države, nemaju ni najmanje obzira prema njegovim spoljnopolitičkim ključnim ciljevima. Oni, naprotiv, svakog dana pišu i objavljuju protiv njega. „Oni imaju svoje sopstveno mišljenje i ja ga poštujem“, kaže Vučić o šefovima njemu odanih medija.
Ali da li onda predsjednika ne ljuti kad list njegova starog prijatelja naslovi da je razaranje katedrale Notr Dam vatrom bilo „Božija kazna“ za to što je Francuska priznala Kosovo?
„Ako je to moja najveća greška i moj najveći problem - u redu, onda ću o tome razgovarati sa Vama“, kaže Vučić vidno iznerviran o svojoj vezi sa medijskim bosovima zemlje. I koliko odmah prelazi na jednu drugu temu. Stvarni problem u pitanju Kosova je, naime, da „druga strana“ ništa ne čini za rješenje: „Oni samo pričaju o tome da žele da ih Srbija prizna i kažu sopstvenom stanovništvu da neće ulaziti ni u kakve koncesije. Ako neće biti nikakvih koncesija onda bih htio da vidim tog srpskog političara koji će na toj osnovi zaključiti sporazum. Takav političar ne postoji.“
Čim se bude konkretno - ni Vučiću se ne sviđa da govori o konsekvencama. Na pitanje da li savjetuje onim 400 kosovskih Srba koji služe u kosovskoj policiji da daju otkaze, ni posle više puta ponovljenog pitanja nije htio da se pozicionira. „To je jedno vrlo teško pitanje za nas“ i „O tome ćemo pričati“ su jedine rečenice koje su se predsjedniku otele da prozbori.
Umjesto toga, Vučić na ponovljeno pitanje potvrđuje svoju raniju izjavu da Albanci samo čekaju na pravi momenat da napadnu Srbe na sjeveru Kosova. „Da, to stvarno mislim. Ta opasnost još uvijek postoji.“ Jesu li onda odnosi između Srbije i Kosova još gori nego 1999, kad je Vučić bio ministar informacija nasilnika Slobodana Miloševića? „To se ne može porediti. Sad nismo u ratu.“
A onda slijedi jedan skoro bizaran momenat u kom se predsjednik Srbije isprobava kao lingvista. Radi se o govoru od 9. septembra 2018. u kosovskom gradu Mitrovici, u kom je Vučić Miloševića opisao kao „velikog srpskog lidera“. Ali pitanje ne uspijevamo do kraja ni da formulišemo, Vučić prekida: „Ne, to nisam rekao.“
Slijedi pola na engleskom, pola na srpskom vođen razgovor u kom se raspravlja o pravilnom prevodu srpske riječi „veliki“. Jer tačno tako je Vučić u Mitrovici opisao svog predhodnika. Ali, u intervjuu on kaže da korektni prevod riječi „veliki“ nije „great“ nego „big“. Da li je on onda htio da Miloševića proglasi za „jakog“ ili „debelog“?
Dalje rečeničke vratolomije ne vode ničemu ali i ne mijenjaju ništa u faktu da je Vučićevu formulaciju većina publike u cijelom regionu tako shvatila, da je predsjednik Srbije ratnohuškača Miloševića proglasio „velikim“ a ne „debelim“ ili drugačije znatnim vođom.
I izjavu da je Milošević imao „najbolje namjere“ Vučić ne želi da prihvati u tom značenju. „Ja sam rekao da su njegove namjere možda bile najbolje. Moj govor u Mitrovici je u stvari bio snažan napad na Miloševićevu politiku“, prosvećuje Vučić o sopstenim svjetonazorima.
Onda se prelazi na Olivera Ivanovića, prošle godine ubijenog političkog vođu kosovskih Srba, koji je bio kritički orijentisan prema Vučiću i od strane medija poput „Informera“ ili TV Pink stoga zasut kampanjom mržnje. U jednom od posljednjih intervjua pred smrt Ivanović je rekao da se Srbi na sjeveru Kosova u međuvremenu ne plaše više Albanaca nego kriminalnih Srba, koji u džipovima bez registarskih tablica voze po Mitrovici i šire strah.
Na pitanje da li Srbija može da utiče na bezakonje na sjeveru Kosova ili on možda i smatra da tamo nema nikakvog bezakonja, Vučić odgovara: „Ne mogu da kažem da na sjeveru, jugu ili bilo gdje na Kosovu ima bezakonja. Ali i ne znam kako ste došli do zaključka ko je ubio Olivera Ivanovića“. Na odgovor autora intervjua da nije uopšte rekao a čak ni insinuirao da je Vučić bio uključen u ovo ubistvo, on kratko odgovara: „Nisam, i to svi znaju.“
No jasno je da su oni mediji koji totalno podržavaju Vučića mjesecima pred ubistvo Ivanovića vodili agresivnu kampanju protiv njega i okarakterisali ga kao „izdajnika“. Ovaj uput Vučić ignoriše izjavom da u stvari njega skoro svakodnevno u medijima proglašavaju za izdajnika, „od televizija tipa N1 ili lista Danas na primjer“.
Ovi mediji su stvarno kritički nastrojeni prema Vučiću. Moglo bi se reći: oni vrše svoju elementarnu novinarsku dužnost, umjesto da proslavljaju državno rukovodstvo. Da novinari ovih medija Vučića proglašavaju za „izdajnika“ ili ga približno tako primitivno psuju kao oni drugi svoje protivnike u pro-vladinim medijima, istraživanje ipak nije uspjelo da potvrdi.
Na pitanje da li vidi povezanost između svakodnevnih napada na opozicione političare u njemu naklonjenim medijima i određenih slučaja nasilja, odgovara Vučić: „Uopšte ne. Ako imate bilo koji dokaz, molim Vas, dajte nam ga. Ja sam realno deset puta više izloženiji snažnim napadima opozicije.“
Ni pitanje o sopstvenim mogućnostima uticaja na sjeveru Kosova, koje u medjuvremenu - između ostalih - postavljaju i u Berlinu, predsjedniku se ne sviđa. „Zašto određeni ljudi insistiraju na tome da se na Kosovu samo radi o sjeveru? Kao da na jugu žive sve sami sveci, iako je tamo kolijevka mafije, tamo su aktivni prsteni trgovaca drogom. Ali uvijek se radi samo o sjeveru. Zašto? Zato što je to jedina smetnja kosovskim Albancima na putu u njihovu punu nezavisnost sjevera Kosova.“
Samo zbog toga postoji „ta kampanja“ i pokušaji zapadnih uticaja: „Puno zapadnih zemalja pokušava da na sjeveru kupi svakog pojedinačnog čovjeka. Jednom daju zadatak da osnuje nevladinu organizaciju protiv mene, drugome finansiraju medijski rad protiv mene. A pošto ljudima tamo pare trebaju, uzimaju ih. Ali oni imaju i svoju savjest, pa stoga ja i pobjeđujem na izborima. Ljudi biraju onako, kako smatraju da treba da biraju.“
U Berlinu su, u međuvremenu, određene državne strukture, pozivajući se na izvještaje iz regiona - među njima i obavještajne - izgleda stekle utisak da Vučićev brat Andrej igra aktivnu ulogu na sjeveru Kosova. Ne samo za njegovu Srpsku naprednu stranku nego i time što održava kontakt sa krugovima, koje ne bije glas da stoje baš 150% na tlu pravne države. Ili je to samo ogovaranje?
Iako ime u pitanju nije pomenuto, Vučić sam od sebe navodi Zvonka Veselinovića, zbog prevara osuđenog „biznismena“ koji je po ubjeđenju mnogih Srba kralj podzemlja srpski dominiranog sjevernog Kosova. „Zvonko Veselinović, sa kojim su povezali mog brata, stvorio je svoju građevinsku firmu u godinama 2010. i 2011, kad su današnje vođe opozicije Boris Tadić i Dragan Đilas bili na vlasti. Moj brat se sa njim sreo dva-tri puta. I šta je tu sad problem? Ne znam šta da o tome kažem. To je uvreda. Ako Vi znate šta je moj brat uradio pogrešno ili ilegalno, onda mi molim Vas to i kažite. Sve drugo su odvratne laži koje puštaju jer ništa protiv mene ne mogu da nađu pa onda pokušavaju da mi kriminalizuju familiju.“
Njegov brat je član rukovodstva Naprednjaka i ništa sem toga.
Jeste da je kontakt Andreja Vučića sa „biznismenom“ Veselinovićem stvarno sam po sebi čudnovat, ali nije per se i nečastan. U sklopu ozbiljne istrage u slučaju ubistva Ivanovića ipak bi se isplatilo te kontakte malo bolje ispitati - ako ni zbog čega drugog a ono da bi se dokazala njihova bezazlenost, kaže se u Berlinu. Upada u oči da su veze Veselinovića sa Vučićem uključeni dugo demantovali - dok srpski istraživački novinari nisu dobili fotografije na kojima se „biznismen“ i brat vide zajedno.
Srpski ministar finansija Siniša Mali je jednom Andreja Vučića nazvao „sivom eminencijom“ u sistemu vlasti Aleksandra Vučića: javno ne nastupa, ali iza kulisa vlada.
„On mi je veoma važan. Čujemo se telefonom i po deset puta dnevno. Ja ga volim. On je moj brat“, komentariše Vučić odnos sa svojim bratom, koji neposredno potom i stvarno zove predsjednika na mobilni.
Na kraju pričamo još jednom o velikim stvarima u regionu. Da bi naglasio značaj Srbije, Vučić ističe da su Srbi i Albanci najveći narodi Zapadnog Balkana. Što je tačno - kao što i na Baltiku ili Skandinaviji postoje narodi, koji su još manji od drugih.
Moglo bi se takođe reći da su Albanci i Srbi - posle Rumuna, Grka i Mađara - četvrti ili peti narod po brojnosti u jugoistočnoj Evropi, što njihov značaj već nešto malo relativizuje. Ali Vučiću je bitno da naglasi da mu je bitno da nađe modus vivendi sa Albancima: „To bi za oba naroda bilo od najvećeg značaja. Ali ultimatumima ili jednostranim sporazumima se to ne da ostvariti.“
Ako se na Balkanu uspije izgraditi jedna „osovina mira Sjever-Jug“, onda će „ to značiti mir za ovaj dio svijeta za narednih 100 godina.“ U XX vijeku Srbija je morala da ispašta zbog nebrojenih ratova. „Nadam se da narednih 100 godina nećemo imati ni jedan jedini“, kaže predsjednik Srbije za kraj.
No neće dugo još trajati dok mediji njegovih prijatelja ne objave opet rat „Šiptarima“. Makar samo u novinama.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung / FAZ)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
