U SAD je počeo napad na krupni biznis. Kompanija Amazon odustala je od planova da otvori novu centralu u njujorškom Kvinsu zbog jakog lokalnog otpora. Lindzi Grem, republikanski senator iz Južne Karoline, zabrinut je zbog nekonkurentnog tržišnog položaja kompanije Facebook, a njegova koleginica iz Demokratske partije Elizabet Voren, Masačusets, poziva da se kompanija rasformira. Voren je takođe preložila zakonski projekat koji obezbjeđuje 40% mjesta za zaposlene u upravnim odborima.
Slični predlozi mogu izgledati neumjesni u kapitalističkoj zemlji sa slobodnim tržištem, ali takve debate su upravo ono što je potrebno Americi. Tokom čitave istorije zemlje upravo su kritičari kapitalizma garantovali njegovo normalno funkcionisanje: oni su se borili protiv koncentracije ekonomske moći i političkog uticaja koji se uz nju bio prisutan. Kada u ekonomiji gospodari nekoliko korporacija one se neizbježno ujedinjuju s instrumentima državne kontrole i stvaraju čvrstu alijansu elita privatnog i državnog sektora.
Upravo se to desilo u Rusiji koja je demokratska i kapitalistička zemlja samo po nazivu. Zadržavajući punu kontrolu nad sirovinama i bankarskim sektorom, oligarhija, koja sve duguje Kremlju, isključuje mogućnost pojave značajne ekonomske i političke konkurencije. Osim toga, Rusija je otjelotvorenje problema kojeg je još 1961. gdine opisivao predsjednik SAD Dvajt Ajzenhauer u svom oproštajnom obraćanju. On je upozoravao Amerikance na neophodnost da “ne dopuste da vojno-industrijski sektor dobije neopravdan uticaj”, kao i na “mogućnosti za pogubni rast takve neprikladne moći. ”
U mnogim američkim granama već dominira mali broj “super-star kompanija” i zato se moramo radovati što su “demokratski aktivisti-socijalisti” i populisti koji protestuju poslušali Ajzenhauerovo upozorenje. Ali za razliku od Rusije, u kojoj su se oligarsi obogatili preuzivanjem državne imovine 1990-ih, američke super-star kompanije svoj današnji status imaju zahvaljujući većoj produktivnosti. To znači da regulatorne mjere moraju biti suptilnije i da više liče na skalpel nego na čekić.
Ako govorimo konkretno, u doba globalnih proizvodnih lanaca američke korporacije imaju prednost od ekonomije velikog obima, efekta mreže a takođe i od korišćenja podataka u realnom vremenu, što im omogućava da se usavršavaju i povećavaju efikasnost u svim fazama proizvodnog procesa. Kompanije kao što je Amazon neprestano uče na osnovu svojih podataka s ciljem da minimalizuju vrijeme dostave i povećaju kvalitet usluge.
Amazon je siguran u svoju nadmoćnost nad konkurentima i zato ne treba naročitu pomoć od države. I to je jedan od razloga zbog kojih osnivač Amazona Džeg Bezos može da finansira list The Washington Post koji često kritikuje administraciju SAD.
Ali ako su danas te super-star kompanije izuzetno efikasne, to uopšte ne znači da će takve i ostati, posebno u uslovima odsustva značajne konkurencije. Kompanije koje su postigle uspjeh uvijek će biti u iskušenju da štite svoje pozicije antikonkurentnim metodama. Naprimjer, podržavši 1984. zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebama, a takođe i zakon iz 1998. o autorskim pravima i digitalnom milenijumu, vodeće internet firme su garantovale da se konkurenti ne mogu kačiti na njihove platforme radi sticanja dobiti od efekta mreže koju čine korisnici. Drugi primjer: nakon finansijske krize 2009. godine velike banke su se pomirile sa neizbježnošću pooštravanja regulatornih mjera, ali su zatim one izlobirale takva pravila koja su - tako je ispalo - povećala troškove usklađivanja propisa što je potpuno uplašilo manje konkurente. A sada, kada se Trampova administracija agresivno bavi carinskim tarifama, kompanije sa vezama dobile su mogućnost da utiču na odluke ko će dobiti zaštitu a ko će snositi troškove.
U širem smislu, što jače na rast korporatinih profita utiču od strane države regulisana prava na intelektualnu svojinu, regulacione mjere ili tarife (a ne produktivnost), to će one više zavisiti od dobrog raspoloženja vlade. Jedina garancija očuvanja korporativne efikasnosti i nezavisnosti sjutra jeste postojanje konkurencije danas.
Zahtjevi upućeni vladama da podrže konkurenciju u kapitalizmu, a takođe i da ometaju prirodnu sklonost ka dominaciji nekoliko zavisnih kompanija, obično dolaze od običnih ljudi koji se demokratski samoorganizuju u svojim zajednicama. Oni nemaju uticaj na elite i često hoće uvećanje konkurencije i otvorenog pristupa. U SAD je pokret populista krajem XIX vijeka i progresivaca početkom XX bila reakcija na monopolizaciju najvažnijih grana, posebno željezničkih pruga i bankarskih usluga. Ta mobilizacija nižih klasa dovela je do pojave takvih regulatornih mjera kao što su Šermanov Antitrustovski zakon iz 1890, Glas-Stigolov zakon iz 1933. (makar i indirekno), a takođe i do donošenja mjera koje su poboljšale pristup obrazovanju, zdravstvenoj njezi, kreditima i poslovnim mogućnostima. Zauzimajući se za konkurenciju, ti pokreti ne samo da su podržali energični kapitalizam već su i preuprijedili opasnost od korporativnog autoritarizma.
Danas se najbolja radna mjesta premještaju u super-star kompanije koje uzimaju zaposlene, prvenstveno, sa malog broja prestižnih univerziteta; put ka rastu malih i srednjih kompanija komplikuju smetnje koje su produkt dominirajućih firmi; ekonomska aktivnost se iz malih gradova i poluseoskih naselja seli u megapolise i tu tim je uslovima populizam ponovo stupio na scenu. Političari s teškoćom pokušavaju da nađu odgovor, ali nema garancija da će nas njihovi predlozi odvesti u pravom smjeru. Kako je savršeno jasno pokazalo iskustvo iz 1930-ih, ovakav status quo može imati mnogo mračniju alternativu. Ako se birači u propalim francuskim selima i malim gradovima Amerike predaju očaju i izgube nadu vezanu za tržišnu ekonomiju, oni mogu podleći sirenama koje pjevaju pjesme o etničkom nacionalizmu ili punom socijalizmu, a obje te varijante će urušiti delikatnu ravnotežu između tržišta i države. To bi bio kraj i za progres i za demokratiju.
Pravilan odgovor neće biti revolucija već rebalansiranje. Kapitalizmu je potrebna reforma od vrha do dna, na primjer u obnovi antimonopolskog regulisanja s ciljem da se garantuje da će ekonomske grane ostati efikasne i otvorene za ulazak novih igrača kao i da će neće biti monoplizovane. Ali kapitalizmu su potrebne i mjere na dnu kako bi se ekonomski razorenim zajednicama pomoglo da nađu nove mogućnosti i kod učesnika sačuvaju povjerenje prema tržišnoj ekonomiji. Populiste treba saslušati iako to ne znači da treba ropski slijediti radikalne predloge populističkih vođa. Upravo to je veoma važno za očuvanje kako tržišta punih entuzijazma tako i same demokratije.
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
