Putevi i stranputice jezičkog purizma
U svom članku objavljenom krajem marta tekuće godine na portalu zagrebačkog “Jutarnjeg lista” poznati hrvatski publicist i književnik Ante Tomić žestoko je kritikovao izvjesne hrvatske jezikoslovce (a samim tim i hrvatsku politiku u domeni lingvistike) zbog projekta koji je još 1993. lansirao zagrebački lingvistički časopis Jezik, projekta koji traje sve do danas. Riječ je o nagradi „Dr. Ivan Šreter“, koja se svake godine dodjeljuje za najbolju novu hrvatsku riječ kojom se zamjenjuje neka tuđica. Tomić se u svom članku kritički - sa njemu imanentnim sarkazmom - posebno ustremio na riječ zapozorje, jednu od tri riječi koje su ove godine dobile pomenutu nagradu. Zapozorje je, naime, osvojilo prvu nagradu i trebalo bi da zamijeni tuđicu-anglizam backstage. Drugu nagradu osvojila je riječ oznak, koja bi trebalo da zamijenu tuđicu-anglizam brand, a treću riječ bilješkinja, koja bi trebalo da zamijeni izraz javna bilježnica (notarka po crnogorski i srpski). „Sve od 1993“, kaže Tomić u tom svom članku za hrvatske lingviste, „oni se trude obogatiti naš jezik, mijenjati mrske tuđice, među kojima su nepatvorenim, organski uzgojenim domaćim proizvodima i, za ne vjerovati, nikad nam nisu isporučili ništa da valja, nijednu upotrebljivu novu riječ“. Imajući donekle razumijevanja za ovakvo Tomićevo viđenje stvari po pitanju kreiranja domaćih riječi kako bi se zamijenile tuđice, ipak moram konstatovati da je tvorba domaćih neologizamâ - koji služe za supstituciju stranih riječi - u lingvističkom smislu mnogo kompleksniji problem. Pokušajmo u redovima koji slijede malo dublje zaći u tu problematiku i osvijetliti je.
Potreba da se tuđice (po svaku cijenu) zamjenjuju domaćim riječima pojava je koja se ne može promatrati per se. Planska supstitucija tuđicâ domaćim riječima dio je jedne šire težnje u određenoj jezičnoj politici i u određenom standardnom jeziku: težnje koja se u lingvistici zove jezični purizam. Sjajni mladi hrvatski jezikoslovac Mate Kapović u svojoj knjizi „Čiji je jezik?“ (Algoritam, Zagreb 2011) definiše jezični purizam kao težnju „k uklanjanju stranih elemenata, ponajprije stranih riječi (svih ili samo nekih) iz književnog jezika da bi se na taj način povratila ili očuvala ‘izvornost’ i ‘čistoća’ jezika. U osnovi je te težnje zamisao da strani elementi, ne nužno svi, u jeziku predstavljaju smetnju, da ga nagrđuju i da ga ugrožavaju. Jezični purizam je zapravo brojenje krvnih zrnaca riječima. Purizmom se obično nazivaju ekstremni ili ekstremniji slučajevi zamjenjivanja stranih riječi jer se ne može, naravno, svako stvaranje nove riječi od domaćih jezičnih elemenata smatrati purizmom niti ima išta samo po sebi loše u tome da se stvaraju nove domaće riječi. Tako se recimo ne mora nužno smatrati purizmom činjenica da se u standardnom hrvatskom jeziku upotrebljavaju riječi rajčica i odvijač jer one nisu načinjene samo zato da bi se stvorila domaća zamjena za posuđenice pomidor/paradajz i kacavida/šrafciger, nego i zato da bi se stvorio neregionalni neutralni izraz za pojmove koji se različito zovu u različitim dijelovima Hrvatske. Kako je teško proizvoljno izabrati između paradajza, pomidora, pome itd., stvaranje sasvim drugačijeg oblika tu katkada može biti bolje rješenje”.
Purizam u krajnjoj liniji zaista možemo odrediti kao jezični korelat određenih društveno-političkih stavovâ i tendencijâ kao što su konzervativnost, nacionalizam, (konzervativni) kulturni antiimperijalizam, ksenofobija itd. Kakvo god, međutim, da je konkretno porijeklo purizma u određenom književnom jeziku, rezultat je latentna netrpeljivost jezikoslovacâ koji brinu o normi tog književnog jezika prema tuđicama. U bivšem srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku - koji je funkcionisao kao dijasistem, tj. kao jedinstveni književni jezik u okviru kojeg su postojale dvije varijante: zapadna, hrvatska i istočna, srpska - ona prvopomenuta varijanta, hrvatska, bila je mnogo više sklona jezičnom purizmu nego srpska. Ta puristička tendencija u Hrvatskoj nastavila se i kad se hrvatski jezik izdvojio iz zajedničkog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog. Hrvatska zapravo ima relativno dugu tradiciju jezičnog purizma - još negdje od XIX stoljeća. Prvi (negativni) vrhunac tog hrvatskog jezičnog purizma došao je do izražaja u doba NDH, kad su u upotrebu - umjesto određenih tuđicâ - uvedene domaće riječi kao što su: svjetlopis (umjesto fotografija), slikopis (film), brzoglas(telefon), krugoval (radio), munjovoz (tramvaj), mirisnica(parfimerija), samovoz (automobil), lučba (hemija) itd. Novi val intenzivnog jačanja purizma u Hrvatskoj nailazi početkom 90-ih godinâ prošloga stoljeća, u vrijeme izdvajanja Hrvatske iz SFRJ. Nije to bilo ništa neočekivano, naprotiv: ni najmanje nije bilo zgodno da dva naroda koja su u ratu i dva naroda koja više nisu u istoj državi - što je početkom 90-ih godinâ slučaj sa Hrvatima i Srbima - govore suviše slično. Stoga se u Hrvatskoj tih danâ i godinâ intenzivno kritikovala jugoslovenska unitaristička jezična politika, upozoravalo se na srbizme (stvarne ili ne) koji su u hrvatski jezik ušli za vrijeme Jugoslavije, pojavili su se razlikovni rječnici hrvatskog i srpskog jezika (od kojih je svakako najpoznatiji onaj Vladimira Brodnjaka iz 1991), oživljavale su se mnoge riječi, a stvarane su i nove. (Valja ovdje napomenuti- u cilju izbjegavanja potencijalne predrasude i zablude da su Hrvati jedini koji njeguju purističke tradicije - da i neki drugi narodi veoma drže do čistunstva u jeziku. Tako je, npr., slovenački jezični standard još purističniji od hrvatskog. U slovenačkom jeziku nalazimo riječi letalo za avion, mamilo za drogu, medmrežje za Internet, zgoščenka za CD itd).
Da se, poslije ovog neophodnog teorijskog ekskursa, vratimo na problem zapozorja. Zašto je Tomić istovremeno i u pravu i nije u pravu kad kritikuje zapozorje? Nije u pravu zato što je zapozorje izuzetno umješno kreirana tvorenica; tvorenica kreirana sa prefinjenim osjećajem za oblikovanje jezične supstance. U pitanju je leksema pri čijoj je tvorbi u najvećoj mogućoj mjeri ostvaren sklad između, sa jedne strane, tvorbenog postupka kojim se supstituiše anglizam backstage, a, sa druge, semantike pomenute tuđice. Zapozorje je, naime, prefiksalna tvorenica nastala spojem prijedloga-prefiksa za-, koji u značenje ove riječi unosi semantiku „neko/nešto nalazi se iza čega“, i imenice pozorje, koja je ovdje sinonim imenice pozornica u značenju „prostor na kojem se izvodi pozorišni komad“. Umješnost kreatorke ove tvorenice ogleda se, prije svega, u upotrebi baš sufiksa - je, a ne sufiksa - nica u tvorbi imenice koja denotira na prostor na kojem se izvodi pozorišni komad. Naime, i pozornica i pozorje bukvalno znače „mjesto, prostor na koji je koncentrisana, usmjerena (nečija) pažnja“ (značenje lekseme pozor „Rečnik srpskoga jezika“ Matice srpske određuje kao „pažnja, sabranost, koncentrisanost“), ali razlika između potencijalnog zapozornica i zapozorje u tome je što je varijanta zapozorje nesumnjivo blagoglasnija, tvorenica suptilnija u pogledu glasovnog sklopa. (Jedna istorijskojezična zanimljivost kad je sufiks - je u pitanju: isti je bio neobično omiljen u doba romantizma, naročito u poeziji, gdje se mogu naći današnjem uhu neobične lekseme kao što su: glasje, danje, oblačje, uđe (= udovi) i slično). Dakle, možemo konstatovati da je zapozorje - i sa aspekta oznake, i sa aspekta označenog - uspješna (novo)tvorenica, koja adekvatno zamjenjuje backstage u značenju “prostorija za glumce i izvođače koja se nalazi iza pozornice”. Backstageje, definitivno, tuđica koja odavno ima snobovski prizvuk i bez dileme treba je supstituisati domaćom riječju, a zapozorje je u tom smislu nesumnjivo mnogo bolje i uspješnije leksičko rješenje nego npr. sintagma “prostorija iza pozornice” ili prijedložno-padežna konstrukcija “iza pozornice”. Ante Tomić je, međutim, potpuno u pravu kad grmi protiv zapozorja u jednom drugom smislu: u kontekstu brojnih potpuno promašenih domaćih tvorenicâ nastalih u hrvatskom jeziku od 1991. naovamo. Pogledajmo samo neke od njih: suosnik umjesto koaksijalni kabel; velezgoditnjak umjesto jackpot; dalekovidnica - televizija; strojevina i očvrsje -hardver; osjećajnik - emotikon; opuštaonica - wellness; štionik - bookmark itd. Upravo zbog ovakvih - u lingvističkom smislu loših, nepotrebnih, a ponekad i smiješnih domaćih tvorenicâ smišljenih u svrhu zamjene pojedinih tuđicâ - ni zapozorje, premda je, po mom mišljenju, odlično skrojena riječ - nema pretjerane šanse da zaživi u govornoj praksi (hrvatskog jezika).
Naravoučenije: jezički purizam nije nužno i nije a priori loša težnja ako se zna mjera do koje se može ići u zamjenjivanju tuđicâ domaćim riječima. U suprotnom, može biti veoma štetan za jezik u kome postoje purističke tendencije. Na kraju, ne mogu a da ne notiram i jednu frešku leksičku novotvorenicu u crnogorskom jeziku. U pitanju je leksema demokratura(mislim da je njen tvorac prof. dr Miodrag Lekić). Demokraturaje više nego inventivno kreirana leksema - leksema koja izražajno efektno sublimira suštinu aktuelnog političkog sistema u Crnoj Gori: diktaturu uvijenu u oblandu demokratije. Elem, odakle god da krenemo, vratimo se na (lošu) politiku. Usud življenja na Zapadnom Balkanu, zar ne?
Bonus video:
