Ktitor

Sretali su se s ljubavlju, čujemo. A sada jedan tvrdi da će ovaj drugi da mu oduzme imovinu… Potežu se i teške riječi, najteže. Reklo bi se da je neki razvod u Holivudu ili u svijetu ruskih tajkuna, dopao tabloida, zar ne zvuči baš tako?

Ali, ne zalijećite se. Riječ je o dva dična Crnogorca - Đukanoviću i Amfilohiju. Taj razvod je u toku.

Ima još sličnosti sa holivudskim klišeom: i ovdje je bilo i emocija i novca. Žestokih emocija i mnogo novca. Takve veze se najteže raspliću.

Biće to - pakao, ali mi se sasvim postojano navikavamo na pakao. Ne mislim samo na vremenske prilike, premda i to stoji. Sve teže podnosimo sunce, a sve lakše nenormalnost sopstvenog življenja - a to i jeste navikavanje na pakao. O našem paklu svakodnevice političari i crkvenjaci ne govore. Oni ga kreiraju.

Ubistva, pogibije na putevima, svakovrsne gadosti - onaj religijski pakao uskoro će izgledati kao sasvim prstojno mjesto, doduše sa malo nezgodnijom klimom... Ali, nama ni to neće smetati. Pored pakla svakodnevice, zapao nas je i pakao epohe. Vijeme kada vladaju poluidioti i polupismene persone, ne samo ovdje, već s kraja na kraj svijeta. Kad vidim ove današnje političke uzdanice od Amerike i Rusije do Britanije i Italije, nekadašnji sivi likovi - članovi saveznog izvršnog vijeća iz vremena Milke Planinc izgledaju kao oksfordski đaci.

Kad sred toga sivila zatrepti kakav impuls svetosti to onda - blješti. Navikavamo se na pakao, rekoh, a uskoro ćemo morati i na nove svetitelje. Nakon najnovije najave “obnavljanja” CPC, Đukanović je obezbijedio mjesto među svecima. Tako funkcionišu crkve, odvajkada. Ktitor je ktitor.

Uzgred - CPC je jednom obnovljena - 1993, ali, tada je Đukanovićeva policija bila na drugoj strani, čuvali su manastir i Amfilohija od Crnogoraca, mnogi se sjećaju pakla kroz koji je prolazio vladika Antonije. A sad - Via Porošenko.

Ove nedjelje ga je opako krenulo - način na koji srpska politička javnost i mediji reaguju na “crkvenu priču” ide na ruku Đukanovićevim aktuelnim ambicijama.

Vjerujem Đukanoviću kad kaže da SPC čuva infrastrukturu Velike Srbije. On, na koncu, to dobro zna - još iz vremena kada je bio dio toga projekta, zajedno sa Amfilohijem i ekipom iz SPC. Njegova Vlada je izdašno finansirala gradnju Hrama, tako da SPC nema što da se žali - nije im krivi dio od Đukanovića. Tada je “učinio” Srbima, sad će da “učini” Crnogorcima, da i oni konačno imaju svoju crkvu. Njegovoj učinjenosti ravne nema.

Sve u ovoj državi zapravo zavisi od njegove učinjenosti. Nema sistema, nema institucija, nema principa, nema pravednosti, sve pobrojano i još mnogo toga supstituše - moć jedne “učinjenosti”. To je najsuroviji zaostatak crnogorskog društva za normalnim svijetom.

Taj neuništivi totalitarni refleks može biti koban: potreba da se sve stvari uređuju, svi rukavci kontrolišu. Društvena dinamika koja se rađa iz takvog manira je iluzija. I jedna vrsta ponižavanja stvarnosti. Dokle to može tako? Dok god Crna Gora ne bude društvo, nego plijen feudalaca biće tako.

Da ne bude zabune - potpisnik ovih redova je još jedan ateista koji smatra da CPC treba da postoji, iz istorijskih, građanskih i razloga pravičnosti. To mi ne smeta da prepoznam neznanje i parodiju kada ih vidim na javnoj sceni.

Sad se neki iščuđavaju kako to da se on bavi crkvom… Mnogo manje se iščuđavaju kada se bavi medijima, NVO-sektorom, kada objašnjava kreditne i ine vratlomije… Premda bi tu bilo i više mjesta za čuđenje.

Možda i mora baš tako, u težak razvod. Oni dvojica, i predsjednik i mitropolit, sebe drže prvim među Crnogorcima, tako da u svemu ima i nešto farsične istorijske repeticije.

Sa aktuelnim oreolom Đukanović će izgledati toliko svetački da ga, vjeruje on, niko više neće ni pitati za načine dobijanja kredita. I bijele dvore. I sve ostalo...