Izgleda da će Crnogoraca sve manje biti u istoriji, a sve više u ugostiteljstvu. I uslužnim djelatnostima. A vjerovali smo da nam istorija ide od ruke baš zato što nam uslužne djelatnosti nisu išle… Ko će se tu snaći. Možda je tako i pravedno. Nismo umjeli s istorijom dok smo na nju imali pravo.
Nakon svih ovih reformi školstva (a reforma je uvijek požar) nastava istorije tako je traljavo postavljena, programi su svedeni na istoriju kao kolekciju događaja, bez ikakve potrebe da se uoče i objasne istorijski procesi, ono što istoriju čini važnom.
Nisu je “učiteljicom života” stari Latini učinili jer je pamtila svaku budalaštinu, nego zbog lekcija druge vrste - bar možeš naučiti da ne praviš iste greške. A ni to nije malo.
Opet, što očekivati od idealnog podanika već da bude baš takvo biće: koje uvijek iznova ponavlja iste greške.
Od helenskog svijeta ideja o cjelovitoj ličnosti počiva na premisi da su neka znanja (poezija, muzika, geometrija...) neizostavna - među njima i istorija. Ideja o cjelovitom čovjeku podrazumijevala je umijeće da se bude u sadašnjosti, jednako koliko i znanje o onome što je nakada bilo. Istorija i geografija, predloženo je - idu iz (nekih) škola?
Budući da je jedan od stalnih prigovora crnogorskom društvu da je “previše istorije”, da li je to, onda, dobro? Naravno da nije. Ovdje nikada nije bio problem u tome da je previše “školske” istorije. Problem sa suviškom istorije je kada je nje previše van škole - u kući, na poslu, brijačnici, u kafani, u bračnom krevetu... Problem sa suviškom istorije i jeste u tome što to obično znači manjak školske istorije. To će reći, ozbiljne, smislene priče o prošlosti.
Ali, nije ovo bez neke… Ljudi koji odrastu bez te vrste obrazovanja biće materijal u koji se svašta može uprogramirati.
S istorijom nije lako ni kada je riječ o par decenija distance, a kamoli o vjekovima ili milenijumima.
Recimo, mladi ljudi koji nemaju u iskustvu devedesete, Momira Bulatovića su doživljavali mnogo benignijim nego što zaista jeste bio. Oni ga pamte kao “bivšeg”, uz to Momir je uvijek (još od one lade) “umio” s narodom, pa su ga mnogi (i dalje) doživljavali kao antipod današnjim crnogorskim političarima, premda su iz istog miljea svi oni.
Ponašao se pristojno, a imao je na leđima i pečat ličnog tragizma, na koncu, kada je izgubio vlast umio je i da je napusti. Ipak, u političkom smislu on je bio amblem najrigdnijih mogućih državnih i nacionalnih koncepcija.
Kada umiru političari ljudi su, po pravilu, skloni da pretjeraju u pohavalama, a kada umiru veliki pobunjenici, tu obično izostane (kolektivno) divljenje. Taj revizionizam malograđanštine uvijek je opasan. I uvijek na štetu - najboljih.
Istoga dana kada je objavljeno da je umro prvi crnogorski predsjednik, objavljena je i smrt Borke Pavićević. Ona je za cijelu moju generaciju bila mjera nepristajanja, djelatni kolos koji dokazuje da ima smisla, da ipak, ima smisla boriti se… Okupljala nas je, raznim prilikama, brižna i pažljiva, kao Velika Majka svih ovdašnjih pobunjenika.
Od bijede se ne bježi u velike priče, nego u beuzmno hrabra djela. Njena Mirdita-Dobar dan (festival savremene kosovske umjetnosti koji se dvanaest godina održavao u Beogradu, obično uz obezbjeđenje više stotina policajaca… To je podvig koga ne samo što nismo svjesni, već, u najvećem broju i ne znamo za njega.
Beogradski krug, Druga Srbija (ona koja se ne “miri sa zločinom”), Centar za kulturnu dekontaminaciju… sve su to bile (i) Njene priče.
Ovoj Ćutnji treba reći - Borka je bila borac kakvih je malo. Nju pomenite kad ljudima hoćete objasniti da Ljevica i dalje ima smisla. Čak iako ukinu istoriju (ili naprave parodiju od nje) niko ne može ukinuti naše pravo ili moć da gledamo sadašnjost. I vidimo ono što jest.
Bonus video:
