Kad sam početkom osamdesetih ušla u novinarstvo, jedan od rijetkih službenih sagovornika s kojim sam se baš brzo sprijateljila bio je Milorad Stojović. Razgovarali smo često o mojim dilemama vezanim za smisao i značaj profesije koju, blago rečeno, nijesam cijenila.
Prilikom njegovog izbora na neku funkciju - direktora Drame ili upravnika CNP-a, nije sad bitno - Pobjeda je vijest o tome objavila na prvoj strani, uz njegov portret. Kao i uvijek, odnio je majci taj primjerak, pokazujući joj zadovoljno naslovnicu.
- Ne valja ti ovo sine ništa, ne valja - prokomentarisala je kratko.
- Kako ne valja, što, nije dobra slika - pitao je začuđeno.
- Dobra je slika, ali nije dobro biti u novinama, sine. Nije dobro ni kad te kude, a još manje kad te hvale - završila je majka razgovor na tu temu...
***
Ne bih taj dijalog možda ni zapamtila, nijesam sigurna ni da je svaka riječ na svom mjestu, da posljednju rečenicu Milorad i ja nijesmo ponavljali godinama. Sve dok se ‘87. nije ispostavilo da u novinama ne samo da ne valja biti tema, nego ni - autor.
Te godine, na prvi pogled činilo se ničim izazvana, vlast je počela da čisti tzv. crnogorske nacionaliste iz Pobjedine rubrike za kulturu. U stvari, bio je to uvod u neizmjernu poslušnost koju će Titograd, u razmjerama drastično širim od medijskih, pokazati prema Beogradu dvije godine kasnije.
Packe zbog navodnog separatizma počele su da stižu iz beogradske partijske centrale mnogo ranije, poslije prve godišnjice smrti Josipa Broza... Što će ijekavica u Ustavu, obrazovani ljudi pišu ekavski. Otkud perper u Enciklopediji, Crna Gora nikad nije imala svoj novac...
Svaki, čak i najučtiviji odgovor tumačen je kao - separatizam. Opasna riječ u to doba, etiketa sa žestokim posljedicama...
***
U polemike se uključivalo samo nekoliko profesionalnih novinara i slobodnih intelektualaca, u kojima je Crna Gora i tada oskudijevala. Većina je, isto kao i danas, “aktivno čekala” što će reći vlast. A u njoj je još od pedesetih godina tinjao sukob između prosrpskih i procrnogorskih rukovodilaca.
Njihova naizmjenična prevlast u partiji i državi preslikavala se najbrže na medije, izdavače i kulturne institucije, nekad diskretno a nekad i javno. Ta neusklađenost nacionalnog kursa - iako je po popisu Crnogoraca bilo oko 80 posto - dovodila je do apsurdnih događaja.
Urednici “Luče” iz Grafičkog zavoda, na primjer, bili su početkom sedamdesetih, i to u vrlo kratkom vremenskom razmaku, i dobitnici državne Trinaestojulske nagrade i predmet partijske istrage.
***
Nešto slično dogodilo se i u Pobjedi ‘87. godine. Novinari koji su do tada hvaljeni zbog izuzetnog doprinosa kulturi protjerani su iz istoimene rubrike kao crnogorski nacionalisti.
Momir M. Marković nastavio je novinarski dio karijere - prethodno je sa mjesta urednika smijenjen na dan očeve sahrane - pišući o borcima palim u NOB-u, pošto njihovo nacionalno opredjeljenje više nije moglo da utiče na stvarnost.
Novica Samardžić je nešto kasnije privremeni spas našao u TVCG, ali ga je tamo vrlo brzo čudo snašlo od AB puča. Mene su zapala ženska pitanja, a potom se - pošto nikome nije bilo jasno što to znači - neko dosjetio da mi doda i ekologiju.
Tek u septembru shvatili smo što se iza brda valjalo. Veći dio partijskog i državnog vrha ne samo da je bio u toku sa pripremama čuvene Osme sjednice u Beogradu, nego i potpuno oduševljen njenim tokom i rezultatima.
Nas troje bili smo samo probna kolateralna žrtva, uvod u veliku čistku koju će AB pučisti očas posla sprovesti u cijeloj Crnoj Gori. Čisteći i nju od sebe same...
***
Za razliku od većine kolega, koja se do tada ponosila a poslije ‘89. stidjela prijateljstava ili poznanstava sa vrhom vlasti, ja sam tih briga bila oslobođena.
Veljka Milatovića, jedinog državnika i vizionara kojeg je Crna Gora imala, upoznala sam, sprijateljila se i baš zavoljela kad je već uveliko bio penzioner. Desetak godina kasnije, tokom rata, uspjela sam i njega da naljutim jednom surovom i bespotrebnom rečenicom. Jedva mi je oprostio, ali ja sebi nijesam...
I većina političara bila je tada sklona druženju sa novinarima. Ne iz Milatovićevih motiva, nego zato što se znalo da će kad-tad jedni drugima zatrebati.
Do Veselina Đuranovića teško se moglo doći, uglavnom samo službeno. U taj uži izbor dok je bio na vlasti ušla sam samo jednom - ako ne računam slučajne susrete zbog zajedničkih prijatelja - zahvaljujući velikoj neprijatnosti koju sam napravila i njemu i državi.
Razgovarali smo svega nekoliko puta iz prave, i to tek kad je otišao s vlasti. Skoro svaki put podsjetio bi me na skandal koji sam izazvala kad sam dolazak legendarnog predsjednika Italije Sandra Pertinija najavila sa dvije rečenice i slikom poput markice.
***
Sad to izgleda smiješno, ali italijanski MIP digao je toliku frku da je domaćin Đuranović morao lično da se izvinjava zbog diplomatskog skandala.
Jedan od najuglednijih evropskih državnika, i to u dubokoj starosti, čini čast Crnoj Gori, a državne novine kao da se sprdaju s njim... Nije bila namjera nego neznanje, ali džaba...
Nas dvoje-troje u lancu uređivanja saslušavani smo nekoliko puta. Meni je na kraju Đuranović oprostio, ali je glavni urednik vrlo brzo smijenjen.
Vuko Vukadinović nije imao što da mi prašta, a ni ja njemu. Kao odgovoran premijer, gospodski se obratio pučistima dok su ga sa ulice vrijeđali i - otišao sa vlasti. Zaslužio je time poštovanje čak i onih koji nijesu podnosili socijalističku vlast. Bio je jedini crnogorski političar kojeg je i Borislav Pekić, poznat po preziranju komunista, poželio da upozna...
***
Imala sam i ja tih osamdesetih želju da upoznam neke političare, ali sa strane. Prije svih, Ivana Stambolića. Način na koji je taj mudri političar iz prve pročitao Memorandum SANU, kao “nekrolog Jugoslaviji”, čuvao je nadu i za Srbiju i za SFRJ ucijelo, istina samo do Osme sjednice. Kada je, kako je kasnije objasnio, “podignut poplavni talas nasilja i krvi”...
I nikad neću razumjeti da još postoje ljudi koji se dive tom “poplavnom talasu”. Niti ću prežaliti što Slobodan Milošević nije izručen domaćim sudijama, od kojih je mnoge lično birao.
Možda bi se pred njima lakše ispovijedio kakvo je to dobro želio ljudima u Srbiji i Jugoslaviji, kad je političaru koji mu je otvorio put poželio - otmicu, dva metka u potiljak i živi kreč...
Zato mislim, bez namjere da potcijenim bilo koju pojedinačnu ili kolektivnu žrtvu, da je najstrašniji simbol politike Slobodana Miloševića i svih koji su ga ikad podržavali ona patika Ivana Stambolića.
Samo je ona pretekla ucijelo iz živog kreča, dok se polovina Balkana u njemu još koprca, temeljno razjedena...
P.S. Ovaj tekst pisan je umjesto čestitke kolegama povodom 22. godišnjice Vijesti. Uz želju da nikad ne postanu dio vjerujuće novinarske većine, već da uvijek ostanu manjina koja sumnja, provjerava i pita. Istina će stići kad-tad, garantujem svojim iskustvom...
Bonus video:
