U ovom periodu pojačane geopolitičke napetosti i sve veće globalne fragmentacije, rat u Ukrajini se pokazao kao posebno razoran faktor podjela. Od samog početka, linije fronta bile su jasno povučene: Rusija je bila na jednoj strani, Ukrajina i Zapad na drugoj, a značajan dio globalnog juga samo je priželjkivao što skoriji kraj sukoba. Sada se, međutim, raspored snaga mijenja. Ostaje da se vidi da li će to pomoći u rješavanju sukoba i jačanju globalne stabilnosti.
Već više od tri godine Evropa (Evropska unija, Velika Britanija i Norveška) nepokolebljivo podržava Ukrajinu. Najveći oružani sukob od Drugog svjetskog rata u tako neposrednoj blizini duboko je uticao na evropsku psihu, dovodeći u pitanje temelje bezbjednosti kontinenta i oživljavajući sjenku nuklearnog uništenja koja se nadvijala nad Evropom tokom Hladnog rata. Preovladavalo je mišljenje da bi "pobjeda" Rusije, uključujući i mirovni sporazum kojim bi dio ukrajinske teritorije bio ustupljen Rusiji, predstavljala "egzistencijalnu prijetnju".
Međutim, Sjedinjene Države su odlučile da više ne žele da "ubrizgavaju milijarde dolara" u "krvavi ćorsokak ratne klanice", kako se izrazio državni sekretar Marko Rubio. Predsjednik SAD Donald Tramp želi da postigne mirovni sporazum sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Kako bi primorala Ukrajinu da pristane na ustupke koje bi takav sporazum nesumnjivo zahtijevao, Trampova administracija je zaustavila (ali potom nastavila) pružanje vojne i obavještajne pomoći.
Smisao nije u okončanju ovog "divljeg sukoba" radi "dobra mira", kako tvrdi Tramp. Trebalo je da dugogodišnje sankcije ekonomski i vojno iscrpe Rusiju u korist Amerike, ali su u one, u stvarnosti, samo ojačale zastrašujući kinesko-ruski savez protiv Zapada, a sukob i dalje traje, odvlačeći pažnju i resurse SAD na Evropu. Zahtijevajući mirovni sporazum u Ukrajini, Tramp pokušava da smanji američke gubitke i preusmjeri stratešku pažnju i vojne resurse na Indo-Pacifik - dom pravog američkog neprijatelja: Kine.
Trampov prethodnik, Džo Bajden, priznao je da jedino Kina ima odlučnost i kapacitet da prestigne SAD i postane vodeća svjetska sila. Ipak, u Evropi je i dalje stacionirano preko 100 hiljada američkih vojnika. Upravo zato je američki ministar odbrane, Pit Hegset, nedavno upozorio da SAD više ne mogu da "tolerišu neizbalansirane" transatlantske odnose koji "podstiču zavisnost". Evropa mora sama da preuzme odgovornost za svoju bezbjednost, izjavio je Hegset, kako bi Amerika mogla da se fokusira na "sprečavanje rata sa Kinom".
Postavlja se pitanje da li je Evropa sposobna da se pobrine za sopstvenu bezbjednost. Odgovor je, vjerovatno, potvrdan. Kako je nedavno istakao poljski premijer Donald Tusk, Evropa ima dovoljnu ekonomsku snagu. Takođe, ima i dovoljno ljudi: "500 miliona Evropljana moli 300 miliona Amerikanaca da ih zaštite od 140 miliona Rusa." Ono što nedostaje jeste vjera Evropske unije u to da je ona "svjetska sila". U rezultatu - Evropa je ostala bez jasnog pravca.
Sa stanovišta podrške Ukrajini, Evropa ima još jedan ozbiljan nedostatak. Kako je primijetio generalni sekretar NATO-a Mark Rute, Evropa nema potrebnu vojno-industrijsku bazu da bi Ukrajini obezbijedila dovoljno oružja. Zbog toga se predlaže, uključujući i od samog Rutea, da se postigne dogovor sa SAD: vi nastavite da snabdijevate Ukrajinu oružjem, a mi ćemo platiti račun. Dok Trampova administracija ne pristane na to, britansko-francuski plan o stvaranju "koalicije dobrovoljaca" koji bi obavljali "težak posao" zaštite Ukrajine - biće teško sprovesti.
U međuvremenu, globalni jug i dalje trpi ekonomske posljedice rata u Ukrajini, posebno zbog naglog rasta cijena hrane i energenata, a što je najviše pogodilo male i slabe zemlje u razvoju sa ograničenim deviznim rezervama. Jedan od primjera je Šri Lanka. Nagli skok globalnih cijena u prvim mjesecima nakon ruskog napada na Ukrajinu, iscrpio je devizne rezerve ove zemlje, što je dovelo do nestašica goriva, hrane, ljekova i električne energije. Ekonomski kolaps izazvao je masovne proteste i svrgnuće političke dinastije koja je bila na vlasti.
Zbog toga se zemlje u razvoju gotovo jednoglasno zalažu za što brže okončanje ovog rata putem pregovora, čak i ako bi to značilo da veliki dio ukrajinske teritorije ostane pod ruskom okupacijom. Od 2023. godine sve su glasniji pozivi na mirovni sporazum, dok su članica NATO-a Turska i američki saveznik Izrael zauzeli nezavisnu poziciju u ovom sukobu. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da mnoge zemlje globalnog juga smatraju da je reakcija zapada na ratove u Ukrajini i Gazi licemjerna.
Ukrajina i Evropa za sada ostaju posvećene ideji postizanja mira silom. Iako je ukrajinski otpor za svaku pohvalu, a međunarodni pravni principi suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, koje je Rusija drsko prekršila, moraju biti zaštićeni, činjenica ostaje: ovaj sukob je zapao u ćorsokak, dok se njegove globalne posljedice nastavljaju širiti. Umjesto ponavljanja grešaka iz Korejskog rata (1950-1953), kada je primirje postignuto tek nakon dvije godine bezizlaznog vojnog sukoba, sve strane treba da odaberu realistične pristupe kako bi se rat okončao pregovorima.
Autor je profesor strateških studija u Centru za politička istraživanja u Nju Delhiju i saradnik na Akademiji Robert Bosch u Berlinu
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
