Bakšiš je, knjige kažu, riječ persijskog porijekla, koja se odomaćila u mnogim drugim jezicima, uglavnom posredstvom turskog. Turski je bio nesumnjivi prenosnik riječi i kada je riječ o Balkanu. “Napojnica, novac koji se dodaje na utvrđenu cijenu kao nagrada za dobru uslugu; dar, poklon”.
Detalj iz “Aleksandrijskog kvarteta” Lorensa Darela: lokalni bogataš vodi cijelu živopisnu ekipu evropskih boema po Aleksandriji, do zore. Nigdje ništa ne plaća. Njegov vozač, sjutra ujutro, ide od kafane do kafane i svuda izmiruje račun. Ostavljajući bogat bakšiš.
Bakšiš je u ovim našim krajevima ostao kao manir upućen uglavnom konobarima. I kao trag istoka: kad dođete u zonu “napojnice” stvar najednom izgleda tako obično. Bakšiš, tačnije njegov opseg, koji zna biti nepristojno rastegljiv, uvijek čuva neku vrstu traga balkanskog egzibicionizma.
No, kako stvari stoje, bakšišu dolazi kraj, bar kada je riječ o kafanama. Vjerovatno će se i ta riječ preseliti u onaj imaginarni Muzej riječi, gdje završe sve riječi kojima se istanji ili nestane značenje.
Sa novim zakonom o pušenju u javnim prostorima i bakšiš će nestati, ili nestajati, kao kolateralna šteta obračuna sa kafopijama-pušačima.
Uostalom, tip kafane koji donosi novo vrijeme više i ne liči na staru kafanu. Svi ti samosulužujući pseudo-brendovi po pravilu zapošljavaju ljude koji vam (osobenim modelom ljubaznosti) ni u kom slučaju ne bi aktivirali potrebu za davanjem bakšiša.
Opet, utihnula riječ ili ne, siguran sam da će običaj nastaviti da živi, premda u nekim drugim, kudikamo opasnijim kontekstima. Objavljivanje spiska ljudi koji su dobili stambene kredite pod povoljnim uslovima (elegantan eufemizam) izazvalo je, očekivano, medijsku buru.
Ali, koliko shvatam, priča je daleko od potpune, od ispričane priče. Objavljeni spisak obuhvata tek nekoliko godina, a ova praksa traje mnogo duže.
Ali, što je drugo ovo silno čašćavanje stanovima (i/ili novcem) nego - bakšiš. Izdašan gazdin bakšiš.
Odnosno, budući da su svima njima plate, nominalno, tanušne ili pristojne tek za ovdašnje prilike, suština je u raznim formama koje je sitem pronašao da daje - bakšiš.
Na tome funkcioniše društvena logika: tvoje je samo da budeš dobra posluga. Bakšiš izvjesno slijedi.
Bakšišokratija - možda je moguće i teorijski opisati ovaj fenomen, vladanje napojnicama...
U najkraćem - čovjek dobije kredit koji vraća u smiješno malom, gotovo simboličnom obimu. Opet, primijetili ste da je, sudeći po izjavama, sve to korisnicima sasvim - OK. Jer, svi oni vjeruju, kako je jedan i objasnio, da su - zaslužili. Sve moguće nagrade.
To je malo stvar mentaliteta, a malo i elementarne nepristojnosti. Uostalom, ovdje su čak i književne nagrade svedene na - bakšiš. Za poslušne.
A onda se neko sjeti da lansira maksimu da je “funkcija garant morala” u Crnoj Gori? Mora da je to rekao neki stand up komičar? Sigurno se Marović, Mugoša i toliki drugi slažu s tim. Od srca. Jedna od zanimljivih “ljetnjih” pričica je i ona o ozbiljnom sistemu za prisluškivanje (do 5000 ljudi istovremeno) britanske proizvodnje i ekološkog imena “jaguar”. Koja Crnu Goru pokazuje kao idealan ambijent za one Kovačevićeve Maratonce. Ispostavilo se, naime, da je sistem, koji je pripadao saveznoj vojsci, nakon što se ova, konačno, povukla iz Crne Gore nestao, i to netragom. Upućeni nemaju pojma gdje bi mogao biti. Kod neke obavještajne ekipe? Ili kod kriminalaca, oni su osjetljivi na tehničke novotarije, sjetite se silnih kamera koje snimaju crnogorske gradove… Ili, ko zna kod koga? Možda je uređaj završio kod nekog privatnog lica? Ne vjerujem da u ozbiljnoj državi takve stvari mogu da se dešavaju. Ili je, može biti, i “jaguar” otišao nekome kao - bakšiš…
Bonus video:
