Eliza na ljetovanju ne prati internetske portale. Tih par tjedana njoj nije samo odmor od napornog posla u hrvatskoj ambasadi u Berlinu, već i azil od surove stvarnosti svijeta, bijeg od goleme ljudske nesreće, nabujalih rijeka izbjeglica, siromaštva potlačenih, oholosti bogatih, ravnodušnosti otuđenih politika, klimatskih promjena, izumiranja cijelih životinjskih rodova ili čovjekove otuđenosti od Boga. Satima bi nesretnica znala tiho plakati u svojoj kancelariji naišavši na vijest o brodolomu nekakvog ruzinavog libijskog broda punog tamnopute djece kraj Lampeduse, pa su je u berlinskim diplomatskim krugovima uskoro prozvali Elise Weltschmerz. Spakirala je stoga nekoliko ljetnih majica - jedino što joj je ostalo nakon što je cijeli ormar garderobe donirala njemačkom Caritasu - ubacivši u kovčeg još Sveto pismo i Goetheove ‘Patnje mladog Werthera’, pa otišla na more.
Tu, daleko od welta i njegova schmerza, gotovo da je osjetila krivnju zbog svoje kratkotrajne sreće. Jednog je vrelog kolovoškog jutra uzela pametni telefon, uslikala modri spokoj mediteranske kalete procvjetale bugenvilama i fotografiju postavila na Facebook, napisavši ‘Što drugo reći nego ‘hvala ti Isuse na svemu dobrom (i lošem)’ kad se nađeš u raju?’
Tjedan dana kasnije, utonula u raj kao pčela u žlici čaja, Eliza je iznenada grubo istrgnuta iz svog Weltglücka: domovinski mediji od jutra su urlali o prvoj tajnici hrvatske ambasade koja na društvenim mrežama širi rasističke i ksenofobne stavove. U nevjerici je otvorila svoj Facebook profil, i imala je što vidjeti - u komentaru one fotografije modrog spokoja, pod njenim imenom i prezimenom, pisalo je: ‘Čista i autentična Europa. Samo bijeli Europljani, kako je prije samo trideset godina bilo u cijeloj Europi. Ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Netko bi pomislio da to više nije moguće, ali na sreću jest.’
Eliza je najprije pokušala mirno i trezveno objasniti da status nije napisala kao prva tajnica hrvatske ambasade u Berlinu, već kao privatna osoba s pravom na privatno mišljenje, ali onda je shvatila kako bi se stvar mogla protumačiti na način da je prva tajnica hrvatske ambasade u Berlinu kao privatna osoba neonacistica. Otimajući se grozničavo kao pčela u kanti govana, na koncu je shvatila o čemu je zapravo bila riječ.
‘Moj profil je hakiran!’ izjavila je sutradan za iseljenički portal Fenix. ‘Začuđena sam onim što se prenosi. Ja u svemu na službenim dužnostima slijedim politiku Vlade RH. Nitko od novinara nije zvao ni pitao za tu izjavu. Na godišnjem sam odmoru izvan Hrvatske i ništa mi drugo osim tužbe protiv onih koji o meni šire neistine ne pada sada na pamet. Karijerni sam diplomat, što znači da služim hrvatskoj Vladi i državi u svojem službenom djelovanju.’
Elizabeta Eliza Mađarević, prva tajnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, najnovija je žrtva zloglasne komunističke hakerske ćelije, koja već godinama provaljuje u profile čestitih hrvatskih domoljuba i katolika na društvenim mrežama, postavljajući tamo kompromitirajuće statuse i komentare.
Prva njihova žrtva, što se pamti, bila je Helena Krmpotić, ugledna novinarka HTV-a poznata po besprijekornoj profesionalnoj biografiji orubljenoj najvišim profesionalnim standardima, na čijem se Facebook profilu prije sedam godina, nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, pojavio komentar u kojemu ‘nabije na kurac Milanovića i Josipovića i njihova mišljenja o Domovinskom ratu i oslobađajućoj presudi’, dodajući kako bi, ‘da barem malo nalikujemo na državu, već danas bili spaljeni na lomači na Markovom trgu’. Iako je preko odvjetnika ustvrdila kako joj je ‘Facebook profil hakiran s ciljem da je se difamira’, nesretna Helena je dvije godine kasnije ipak dobila otkaz. Pretpostavlja se da je razlog bio njen televizijski prilog o novoj ravnateljici USKOK-a Tamari Laptoš, u koji su joj komunistički hakeri podmetnuli tezu kako je Tamara idealna osoba za tu poziciju jer ‘nije udata i nema djece’.
Sve otada, skojevski internetski diverzanti vrebaju na Facebooku hrvatske domoljube, katolike i vrhunske profesionalce, nemilosrdno im uništavajući karijere i ugled. Prije dvije godine, primjerice, na Facebook profilu Ivice Sinanovića, uglednog umirovljenog svećenika naročito poznatog po ljubavi za svoju muhamedansku braću, pojavio se status kojim obavještava dubrovačko općinstvo kako mu je ‘duša žalosna kada čuje da vas u Novu godinu uvodi pjevač iz Bosne, Dino Merlin’. ‘Kada već plaćate velike novce čovjeku kojeg uopće ne poznajete, mogli ste ugostiti neku hrvatsku glazbenu zvijezdu, a ovako plaćate čovjeka koji je ubijao i borio se protiv Hrvata! Njegovo zavijanje je slično zavijanju hodže s džamije, pa bujrum gospari!’ stajalo je na njegovu Facebook profilu za koji se Sinanović, jasno, već sutradan kleo da je hakiran i da u njega već danima ne može ući.
Nitko više nije bio siguran od boljševičkog terora na mreži. Prije točno godinu dana - sjetit ćete se možda i toga nemilog slučaja - nogometaš Hajduka Said Ahmed Said, tamnoputi centarfor ganskog porijekla, na utakmici protiv Gorice na Poljudu dobio je crveni karton, nakon čega je na svom Instagram profilu zatekao komentar nekadašnjeg Hajdukova kapetana Ante Vukušića: ‘Vrati se u Afriku!’ Razloga za nestrpljenje bilo je mnogo više od razloga za sumnju, pa je i Vukušić sutradan objasnio kako mu je profil, naravno, hakiran.
Komunistički hakeri, kako vidite, ne biraju ni sredstva ni ciljeve. Nogometaši, svećenici, novinari, političari, diplomati, nitko u Hrvatskoj više nije bezbjedan. Poznati i ugledni Hrvati bojažljivo ujutro otvaraju svoje profile na društvenim mrežama, strepeći što su sinoć napisali. Do jučer dobri ljudi blagih naravi, puni ljubavi za sve ljude svijeta, jednim klikom beskrupuloznih hakera preko noći postaju ksenofobni šoveni, neonacistički rasisti i bijeli supremacisti iz dubokog internetskog podzemlja.
Tko je sljedeći? Hoćemo li nakon hakiranog statusa nekog uglednog umirovljenog svećenika uskoro negdje pročitati i da cijela ugledna Hrvatska biskupska konferencija misli kako je Jasenovac bio srpsko radničko odmaralište, ciganski ljetni kamp ili tek malo veći židovski kibuc? Hoćemo li nakon hakiranog statusa neke uglednije novinarke HTV-a otkriti i kako je cijeli program ugledne nacionalne televizije jedna razrađena i neskrivena kvislinška propaganda, bastion bratstva i jedinstva hrvatskih, slovenskih i srpskih revizionista?
Hoćemo li nakon hakiranog rasističkog statusa jednog uglednog niželigaškog nogometaša saznati kako je cijela ugledna hrvatska nogometna reprezentacija nekom prilikom s Thompsonom na pozornici pjevala, metnimo, ‘plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica’? Konačno, hoćemo li nakon hakiranog profila kakve uglednije tajnice nekog hrvatskog veleposlanstva pročitati negdje da i sam ugledni predsjednik Vlade Andrej Plenković tvrdi kako je ‘za dom spremni’ dopušten i legitiman pozdrav samo ako ga koriste registrirani ustaše na 10. travnja, ili kako sama ugledna predsjednica Republike misli da je Ante Pavelić, govorim napamet, radio neke greške jer je bio čovjek od krvi i mesa, poput svih nas?
Može li itko stati na kraj beskrupuloznim komunističkim hakerima prije nego što cijelu rajsku Hrvatsku pretvore u zemlju rasista, šovena i neonacista?
Može li se stati na kraj hakerskim skojevcima prije nego što i ovaj ugledni tekst završi sa, štajaznam, ‘smrt fašizmu – sloboda narodu!’?
Bonus video:
