Vijest zvuči gotovo nevjerovatno - u Crnoj Gori vlast je došla na ideju da osnuje Muzej policije… A počeli su sa pričom o muzeju Marine Abramović. Definitivno, pokrivaju sve estetike i poetike.
Opet, kako može izgledati Muzej policije u državi gdje polovina stanovništva vjeruje da ona druga polovina radi za - policiju.
U normalnim državama, koje su davno završile sa totalitarističkim političkim iskustvima, možda takvo što i ima smisla. Istorija zaštite Građanina, amsterdamska “Noćna straža”… U novije doba - civilne akcije spašavanja, slavni slučajevi i slično.
Na Zapadu su popularni muzeji torture i kažnjavanja, ali, priča se odnosi na Srednji vijek, iako nekome sigurno djeluje da bi (jedino) takav koncept imao smisla i ovdje, danas.
U državi, pak, u kojoj je policija uvijek bila (presudna) politička ili partijska sila, uvjek sluškinja moći i aktuelne elite, uvijek u službi politike a ne građanina, kakav je smisao takvog čina?
Zar ne bi to bio muzej - goloj lojalnosti? Takođe i surovosti, policija je u Crnoj Gori, nakon 1948. dosegla same vrhunce obezljuđenja, pa me zanima kako će to biti predstavljeno u muzejskoj postavci.
Jer, ako muzej treba da predstavlja realnost nečega, takav muzej u Crnoj Gori bio bi nesumnjivo spomenik podaništvu, neslobodi i svemu najgorem što postoji u ovom mentalitetu. Ovdje ta svijest (policijska) uglavnom počiva na najprimitivnijim mentalitetskim slojevima.
Uzgred, koliko sam vidio, pare za to će ići sa računa i Ministartsva kulture, nekome je palo na pamet da sve to doživljava kao projekat iz kulture (muzej, je li), tako da će novac koji ode na ovu besmislenu budalaštinu biti uskraćen nekim drugim, zasigurno važnijim projektima.
Možda nije logično da imamo Muzej crnogorske policije prije nego li Muzej crnogorskog sporta, recimo, ili…Muzej tehnike ili bilo što, jer vjerujem da bi čak i muzej posvećen crnogorskim oriđinalima imao više smisla i duha. Muzej posvećen kozama (kao čin izvinjenja za nakonratni progon), ili Muzej raštana ili pršute svakako bi imao više smisla i utemeljenja nego li - muzej policije.
Ali, zamislimo…
Kakva bi bila organizacija muzeja. Kako bi izgledala muzejska odjeljenja? Kakve muzejske postavke bismo mogli očekivati na takvom mjestu? Ko su članovi radne grupe koji rješavaju ova složena pitanja. Hoće li osnovce dovoditi organizovano da se upoznaju sa muzejskom građom?
Da li bi postojala soba sa (stalnom) postavkom nerazriješenih ubistava… Ili napada na novinare. Kako će predstaviti, recimo, prebijanje Mija Martinovića ili drugih građana, jer to je takođe djelo policije. Eto sobe: Kad sveci marširaju…
Hoće li biti sobe posvećene Maroviću i njegovima? Hoće li Veljovićeva magistarska diploma biti izložena kao počasni eksponat? Ko bi bio kustos. Ko će govoriti na otvaranju… Hoće li himnu pjevati hor robijaša/ica?
Hoće li postojati soba posvećena kriminalcima koji su radili za policiju, i kako će to biti objašnjeno hipotetičkom posjetiocu NN.
Onda, baš me zanima hoće li i u ovom muzeju onako masovno nestajati eksponati kao u Narodnom muzeju, odnosno ko će smjeti da krade iz muzeja policije. Možda to bude jedini crnogorski muzej iz koga nikad ništa nije ukradeno…
Pokušavam da zamislim građanina koji jednog sunčanog vikenda, svoje potomstvo vodi da im pokaže Muzej policije. Ili ljubavni par koji se od kiše skloni u - Muzej policije. Mora da sam imaginativno ograničen, jer mi to nikako ne uspijeva.
Bodrijar je povodom otvaranja Bobura predložio da grandiozni muzej ostane prazan - i kao takav Muzej muzeja kao koncepta.
Na tom tragu, evo ideje i za Muzej cg policije - recimo, da sve prostorije budu u mrklom mraku… Neprekidno. I kad uđete u taj mrak, dok vas udaraju zidovi, shvatite da je to upravo savršena slika onoga što je razlog muzeja, da je baš to prava postavka za ovakav muzej. Najcrnji mrak.
Ljudi u mraku, naravno neće vidjeti ništa - ali, takva je i cg policija, koliko god da osvjetlite, ona ne vidi nikad ništa…
Bonus video:
