Šta bi moglo da isprovocira recesiju u SAD? U prošlosti je pregijavanje na tržištu nakon ekonomskog rasta igralo ulogu ranog signala za opasnost. Postaje teško naći radnike, počinju da se povećavaju plate, stremi se smanjenju marže korporativne dobiti i kompanije počinju da podižu cijene. Nakon toga, centralna banka, plašeći se inflacije, povećava kamatne stope što sa svoje strane vodi smanjenju korporativnih investicija i stimuliše masovna otpuštanja.
U tom trenutku pada ukupna tražnja jer potrošači, plašeći se za svoja radna mjesta, smanjuju troškove. Zbog toga počinju da rastu korporativne materijalno-proizvodne rezerve, a produktivnost još više pada. Tempo rasta se znatno usporava signalizirajući početak recesije. Onda na smjenu tom ciklusu dolazi period ekonomskog oporavka. Nakon što kompanije iskoriste sakupljene rezerve, oni ponovo počinju da proizvode više robe; a čim inflacija krene nizlaznom linijom, centralna banka snižava kamate radi stimulisanja potražnje.
Ovaj opis ipak, po svemu sudeći, možemo primijeniti na period koji je već prošao. Danas je inflacija stalno niska i zato više nije pouzdan signal za povećanje kamatnih stopa i nadolazeće usporavanje ekonomije. Nedavne recesije su, najvjerovatnije, prouzrokovane finansijskim distorzijama koje su nastale u periodu ekonomskog oporavka. Godine 2001. takva distorzija je bio rast cijena akcija u vrijeme buma DotComa; 2007 i 2008. to je bila previsoka zaduženost u finasijskom sektoru nakon buma na tržištu po modelu hipoteka na hipoteku. I mada su tim recesijama prethodile odluke Federalnih rezervi o uvećanju kamata, oni nisu bili odgovor na to što je inflacija prešla ciljani nivo već, najvjerovatnije, pokušaj da se normalizuje monetarna politika prije nego što inflacija realno krene da raste.
Danas je inflacija i dalje niža od ciljanog nivoa Federalnih rezervi, a varijanta monetarnih mjera opreza čak se ni ne razmatra (iz cijelog niza razloga). Kada su prošle godine Federalne rezerve krenule da povećaju kamate, administracija predsjednika SAD Donalda Trampa naglo je aktivirala svoje trgovinske ratove. I kada su krajem 2018. godine tržišta počela da opadaju, Federalne rezerve su to poduprle. Uzimajući u obzir to što na horizontu nema nikakvog sveobuhvatnog sporazuma o kraju trgovinskog rata, a u vezi s Trampom počela formalna istraga u okviru procedure impičmenta, Federalne rezerve teško da će u skorije vrijeme početi da zaoštavaju monetarnu politiku. Osim toga, Tramp je jasno stavio do znanja da će u slučaju recesije za nju okriviti Federalne rezerve. Računajući da je rizik po reputaciju od malo veće inflacije manji od rizika vezanih za pad ekonomije nakon povećanja diskontne stope, Federalne rezerve za sada neće biti sklone da povećaju tu stopu. Osim toga, 2019. one su već tri puta snižavale stopu kako bi “kupile obezbjeđenje” od pada ekonomije. Pri tom Federalne rezerve naglašavaju da je njihov inflacioni cilj “simetričan”: prije nego što se umiješaju, Federalne rezerve će biti spremne da određeno vrijeme trpe prelazak ciljanog nivoa inflacije uzimajući u obzir to da je tokom posljednjih godina inflacija bila niža od to nivoa. Ali ako povećanje kamatnih stopa teško može da bude uzročnik naredne recesije, kako stoje stvari sa finansijskim distorzijama? Ukoliko pogledamo okolo možemo, nesumnjivo, vidjeti zone visokih cijena aktiva i visok nivo zaduženosti (na primjer, u transakcijama akcija preduzeća koja nisu javna). MMF upozorava na suštinske probleme u korporativnim finansijama u slučaju da se tempo rasta ekonomije znatno uspori. Ali ako kamatne stope ostanu niske, a likvidnosti i dalje bude u izobilju, onda su male šanse da se masovni problemi materijalizuju.
Naravno, u nekom trenutku tempo rasta ekonomije će se usporiti, ili će se povećati kamatne stope, a situacija sa likvidnošću zaoštriti. Čim se to desi, cijene finansijskih aktiva naglo će pasti, a korporacijama će biti teško da se refinansiraju. Osim toga, što se duže bude održavala atmosfera lakog finasiranja, to će biti veći broj oblasti sa distorzijama i veći će biti rizik da oni isprovociraju pad. Ali danas, pošto monetarni uslovi ostaju povoljni, veće su šanse da finansijske distorzije iskomplikuju pad, kada on počne, i uspore tempo oporavka ekonomije, ali neće biti uzrok početka ekonomske krize.
Pitanje je, da se zaključiti, sljedeće: šta može dovesti do zaustavljanja rasta potrošnje koji sada podržava rast ekonomije? Jedan od odgovara je - otpuštanja. Ali šta njih može izazvati? To može biti dalja eskalacija trgovinskih ratova, na primjer, ako SAD uvedu carine na evropske i japanske automobile. Danas izgleda malo vjerovatno da ćemo dobiti sveobuhvatni kinesko-američki trgovinski sporazum do kraja mandata sadašnje administracije SAD. Nivo povjerenja između Kineza i Amerikanaca je vrlo nizak, a osim toga Kina teško da će se saglasiti sa prilježnim nadgledanjem neophodnim radi provjeravanja ispunjavanja onog što od njih traže SAD. A vjerovatnoća da zaključeni sporazum može poboljšati perspektive reizbora Trampa 2020. godine mora sve više uticati na tok pregovora. Žele li Kinezi da i dalje imaju posla sa Trampom ili bi dali prednost demokrati (koji se, između ostalog, može pokazati kao manji protekcionista)? U svakom slučaju nedefinisanost u spoljnoj trgovini će, skoro nesumnjivo, i dalje kočiti investicije (a time i rast ekonomije) u doglednoj budućnosti.
Drugi vjerovatni uzrok su geopolitički rizici. Primjer za to smo vidjeli u septembru kada su pogođena naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji tokom noćnog napada iz dronova. Očigleda ranjivost saudijske proizvodnje nafte uvodi novi element neodređenosti u globalne perspektive. Iran, koga sve više satjeravaju u ćošak, izgleda je dao jasno upozorenje: ako on pada, povući će za sobom Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Pozicije pristalica krute linije u iranskoj vladi su se učvrstile zahvaljujući tome što je Trampova administracija napustila nuklearni sporazum iz 2015. i ohrabreni su nakon nedavnih aktova agresije koji su ostali bez odgovora. I mada su Saudijci tada nagovještavali spremnost da pregovaraju sa Iranom, rizik od izbijanja vatre u regionu ostaje visok. Porast cijena nafte mogao bi da gurne globalnu ekonomiju u recesiju. On će sigurno smanjiti raspoložive prihode potrošača i oslabiti potrošačko raspoloženje, što će još više usporiti investicije. A u uslovima vjerovatnog uticaja tog pada na inflaciju, centralne banke imaće malo prostora za dalje ublažavanje monetarnih mjera. Po svojoj prirodi recesije su nepredvidljive, ali najbliža prijetnja ekonomiji nije rast kamatnih stopa ili različite ekonomske distorzije, već nepredvidljivost djelovanja u sferi današnje trgovine i geopolitike. Kad bi u svijetu bilo manje potencijalnih diktatora, onda bi stanje svjetske ekonomije bilo mnogo bolje nego što je to danas.
Nažalost, većina savremenih autoritarnih lidera došli su na svoje pozicije zahvaljujući biračima koji su ih tu postavili. Ali to je diskusija za drugu priliku.
Bonus video:
