Baš je inspirativan ovaj evropski iskorak crnogorskog sudstva, dva suda, četiri suđenja i - četiri različite presude. Poslije osam godina pravda jeste pobijedila, mada se s našim pravosuđem nikad ne zna...
Prva presuda bila je najskandaloznija: novinarke koje su žestoko izvrijeđane, i to u produženom trajanju, trebalo je da novcem zaliječe rane na duši onih koji su ih vrijeđali?! Naknadno i samo uslovno pravedno, odlučeno je sasvim suprotno - odštetu će dobiti
Milka Tadić-Mijović i Milena Perović, a platiće je oni koji su uvrede napisali ili objavili. Obje presude donio je isti sudija - Dragan Šćepović?! Viši sud je, na kraju, samo podigao tarifu...
***
Kakve uvrede, sve je to izvučeno iz konteksta, riječ je o čistoj esejistici u skraćenom obliku - pokazao je sudija u prvom procesu zapanjujuće poznavanje lijepe književnosti.
Je li moguće, a što ćemo s onim nesoj, kučka, mafija, ološ...?
Ništa strašno, strpljivo je Šćepović obrazložio u presudi, to je samo “kritički osvrt na rad tužilja kao javnih ličnosti”...
Gospodine sudijo, a što je - da prostite - značilo ono kurvetina u hlačama, raspadenica, radodajka, biza, ker, profuknjača...?
E, tu je riječ o isticanju “ličnih atributa, što je tema za koju je javnost u svakom demokratskom društvu zainteresovana”...
***
Što jes’ - jes’, bila je javnost vrlo zainteresovana za taj esej u djelovima. Zato što je tu javnost još od počeka devedesetih podučavala baš ova demokratska vlast.
Dobro, zbog nekih nejasnih slika o tadašnjim događajima u susjednim državama - toliko predsjednik, ali ne suda nego države, danas zna o ratu za mir - nije vlast još bila pripravna za poučne eseje. Ali jeste za kratke kurseve u stihovima:
“Muslimani, crni vrani, crni su vam došli dani”, “Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate...” - odjekivalo je u doba kad je “Crnom Gorom tekla Zeta, uskoro će i Neretva”...
Lijepa je to književnost bila, časkom je doprla do najšireg kruga čitalaca...
Nema mjesta čuđenju što je, tri decenije kasnije, jedan sudija u nju svrstao i: popuši, ispiša, budaletina, avetinja, krme, goveče, splačina, bitanga, nesoj, ljudski izmet…
Poštujući evropske pravne tekovine, nije tom književnom žanru oduzeo ni rodnu senzitivnost:,”ker u suknji, riječ je o smjesi ćurke i siledžije, kučka, drolje su dame u poredbi sa …”
***
Žao je sudiji bilo što dvije novinarke duša boli od te literature, imao je za njih i savjet. Toliko dobronamjeran, da ga je trebalo čuti kao komandu:
- Moraju usvojiti širi prag tolerancije na komentare...”
Probale su iz sve snage, polazilo im je za rukom to proširenje praga kako-tako, sve dok nogom ne preskoče onaj kućni. Kažu đeca da im se drugovi sprdaju, a neki nastavnici glasno čitaju nešto iz Pobjede...
Neka ne idu u školu - nije napisao sudija, a trebalo je. I još da doda - nemojte ni vi na ulicu...
Zato što je tom presudom svaka patriotska bitanga bila pozvana da ih premlati iza prvog ćoška. Ne čekajući mrak, policija to ni usred podneva neće smjeti da vidi...
***
Zašto Milka i Milena nijesu poslale demanti Pobjedi, pitao se sudija, potpuno začuđen što su propuštile tako efikasnu zakonsku mogućnost, možda bi presuda bila drugačija... Pitala sam se i ja tada što je trebalo da demantuju. Možda onaj dio o govedima, zna li ko od sudija proceduru po kojoj se to radi...
Da li se šalje samo pisana izjava, ili se kod urednika vodi i krava da i ona posvjedoči? Prilažu li se dvije fotografije ili je dovoljna jedna zajednička, s napomenom da je krava desno?
U Višem sudu niko to nije znao, zato je presuda poništena.
***
Jeste njeno vraćanje istom sudiji bilo veoma rizično, ali izgleda da je u međuvremenu savladao bar neke lekcije, ko god da mu ih je davao...
Nijesu krive uvrijeđene novinarke, nego oni koji su ih vrijeđali - presudio je sudija Šćepović i samom sebi. - Obje treba da dobiju po hiljadu eura odštete, plus pet-šest za sudske troškove.
Uslijedila je dodatna lekcija iz Višeg suda. Ne može, malo je, treba po pet. Hiljada, procijenila sudijinica Verica Sekulić.
Miliona, presudila bih ja nakon što je pravda zakasnila osam godina. Toliko dobije čak i kriminalac kad država griješi u produženom trajanju.
Ovdje nije riječ o kriminalcima, niti o grešci države. Nego o namjeri, struka bi rekla - predumišljaju. Da se dvjema novinarkama koje kritikuju vlast urniše život, za primjer ostalima.
Ko ne vjeruje, neka me ovlasti da mu uz ime javno nakačim samo deseti dio kraćih eseja. Ne mora u novinama, dovoljan će biti Fejsbuk...
***
Zvučalo je kao kraći esej i ono divljenje premijera D.M. tzv. javnom medijskom servisu u prvom Dnevniku. Ali, oboriće i njega neki viši sud kad-tad. Mislim na esej, za premijera je nadležan neko drugi:
- Radio-televizija Crne Gore i javni servis predstavljaju karakter naše države.
Tačno, zato se u RTCG ne ulazi, niti progovara ako prva rečenica nije izvinjenje porodicama stotina žrtava rata za mir.
I stotinama hiljada stanovnika Crne Gore. Koji samo pukom srećom nijesu poginuli u tom ratu, ali zbog njega umiru na rate evo trideset godina.
Zato što je RTCG i početkom devedesetih predstavljala karakter crnogorske države.
Umjesto da se protiv takvog karaktera pobuni. Ili bar pokuša da ga promijeni, zbog toga unormalnom svijetu i postoje javni medijski servisi...
***
Znam da D.M. tada nije bio premijer, ali mogao je da se izvini makar za ono što se desilo za njegovog državničkog mandata. I to upravo u ime države čiji karakter predstavlja RTCG.
Ako već ne osjeća da ima takvu obavezu prema Andrijani Kadiji i Vladanu Mićunoviću zbog njihove smjene, dužan je bio da se izvini bar zbog načina.
Dobro, nijesu prošli kao Milka Tadić-Mijović i Milena Korać u onim esejima u djelovima. Ali, jesu ih žestoko izvrijeđali, takođe u nastavcima, nekih članovi državnog savjeta koji upravlja tzv. javnim servisom.
Zaslužili su izvinjenje i Nikola Vukčević i Goran Đurović, kao prve žrtve tog državnog udara.
A javnost? Javnost, ne zaslužuje više ništa, zato što je decenijama tražila upravo ovo što sad gleda. I neka joj je sa srećom, bar do 2025...
P.S. A što je uveče, na glavnoj svečanosti, rekao onaj koji jeste bio ratni premijer? Da je RTCG davala izuzetan doprinos popularizaciji crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa i jačanju crnogorskog identiteta, sve do kraja osamdesetih godina. Da je zbog toga posmjenjivao cijelo uredništvo - Milo Đukanović nije pomenuo, ali svi pamtimo. A onda... Onda su se u okruženju zbili neki “nemili događaji o kojima ni državna vlast ni RTCG nijesu imale jasnu sliku”... I dalje... Nema dalje, čim se slika izbistrila prešao je na digitalizaciju...
Bonus video: