Gledamo ovih dana u izgrebano lice Albanije, u muku i nevolju jadnika kojima je jutro ušlo u kuće kao neprijatelj. A takvog neprijatelja nikada ne možeš izbaciti, postaje dio tebe, za sva vremena.
Kako, na snimcima iz Drača i drugih albanskih gradova, jezivo zvuči jezik jauka, jedini od ljudskih jezika koji je svima znan, za koji nam ne trebaju prevodioci.
Mrtvi su najstrašnija cijena za bilo što. A desetine su još pod ruševinama, neupisane u ovo, najnovije izdanje balkanske “enciklopedije mrtvih”.
Zemljotres, kao i sve tzv. prirodne nepogode, uvijek ponudi vrlo eksplicitan uvid o krhkosti, takoreći o ništavnosti ljudskog svijeta i svega što smatramo važnim. Takvo iskustvo mijenja pogled na svijet, prioriteti izgledaju drugačije… makar na neko vrijeme. Dok ne dođe do smirivanja tla, dok se sve ne vrati u kolotečinu naših zagubljenih života i naših “promašenih nadanja” kako bi rekao Kavafi. Onda ćemo opet da gatamo hoće li se pocijepati ova ili ona stranka, hoće li neki novi kuriri, inspektori, plagijatori… nastaviti ovu našu komediju del arte.
Zaista prodrma, ne samo tlo već i čovjeka.
Pogled na razrušene zgrade i ranjene gradove, empatično preživljavanje svega što čujete - o zatrpanim ljudima, nestalim porodicama - aktivira neki odista temeljan sloj solidarnosti koji, na svu sreću, postoji u ljudima. (Ili ponekad želimo da vjerujemo u to.) Ovakve situacije to učine vidljivijim.
Albanija, zemlja koju (konačno) treba gledati izvan klišea i predrasuda. Zemlja Ismaila Kadarea i Fatosa Kongolija, evropskih pisaca… Ili operske dive Inve Mulje - čiji glas pamtite iz Besonovog Petog elementa (Plava Laguna). Ja sam ovih dana, pod utiskom slika iz Drača, poželio da čujem beskrajno melanholičnu pjesmu južnotalijanskih Arbreša - “Vajta Kalova”...
Vjerovatno je bilo mnogo “lakše” i jednostavnije kada su ljudi vjerovali da je zemljotres kazna od Boga za ovo ili ono. Makar ste imali iluziju da zavisi od vas, odnosno, da ste nekim činjenjem doveli do toga. Teško je reći da li je takav stav više budalast ili pretenciozan.
Mnogo je komplikovanija pozicija današnjeg čovjeka koji je, uglavnom zahvaljujući medijima, “upućen” u naučni pogled na stvari, čitavu jednu komplikovanu priču o zemljinoj kori, i svim procesima koji se odvijaju u tom vječnom plesu tektonskih ploča. Za razliku od srednjovjekovnog pretka, ti danas znaš da ništa ne zavisi od tebe (da si veličanstveno sam, drugim riječima), te ne postoji logika kojom možeš dokučiti i predvidjeti što će biti. Takva pozicija rađa jedan tip neurotočnog iščekivanja… sad će, evo... Samo što nije… Aktiviraju se tanani senzori ljudskog tijela. Verujem da smo posebno osjetljivi mi koji smo ovim znakom/znanjima tetovirani 1979.
Kalifornija je tu traumu (čekanje Velikog) već prevela u pop kulturalne kodove… Moj omiljeni detalj iz TV Malibua (Dva i po muškarca): osjetan zemljotres drma Čarlijevu kuću. Barta, Alen, svi su vidno uplašeni i uznemireni. Nakon izvjesnog vremena Čarli silazi iz svoje sobe sa jednom od zanosnih partnerki, očigledno sasvim dobro raspoložen. Ukućani ga pitaju je li osjetio zemljotres, a Čarli kaže, sa sjenkom razočarenja - A to je bio zemljotres… Regionalni momenat - Albanija, pa Hercegovina, ide uz Jadransku obalu - ljudi o tome počinju da govore kao o nekakvoj lutriji… A sve to uz desetine sitnih potresa dnevno, koji ne daju da se izađe iz aktuelnog narativa. Hoće li doći i kod nas. Kao da sve ovo nismo mi...
Sjetite se zato, baš danas, Džona Dona: “Nijedan čovjek nije ostrvo, samo po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje (...) smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovječanstvom. I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni za tobom...”
Bonus video:
