Koja to velika muka muči Vladu, njene služba i redaktore da predlog zakona o medijima i nedjelju dana nakon što je utvrđen na sjednici Markovićevog kabineta još nije dostupan javnosti. A, istog dana, poslije sjednice, uprkos anateme SPC, pojavio se na sajtu Vlade predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
Tim prije, što je, kako je saopštio ministar Aleksandar Bogdanović, to “plod rada u kojem su učestvovali i predstavnici medijske zajednice, civilnog sektora, akademske zajednice, regulatora i samoregulatora, Sindikata medija, predstavnika državnih institucija”, plus “najšira javna rasprava” i “trostruka monitoring ekspertiza Savjeta Evrope, uz tri čitanja Evropske komsije, a sve u cilju usaglašavanja sa najvišim međunarodnim standardima”.
Formalno objašnjenje bilo je da je neophodna redaktura teksta, što je smiješno, jer taj propis Ministarstvo kulture glanca duže od godine. Ostaje da se nagađa neki od scenarija: ili bi premijer Duško Marković trebalo da otpusti redaktore zbog neoprostivog kašnjenja, ili je predlog koji je stigao iz Ministarstva toliko masakriran, blaze rečeno dopunjen – izmijenjen na sjednici Vlade da bi sad trebalo raditi praktično iz početka, ili je prevladala svijest da su oni trostruki krugovi kontrole iz Brisela ipak zaobiđeni, a mediji ignorisani, pa se kupuje vrijeme do procjene hoće li biti zavrtanja ruke iz EU i koliko može da boli. Sudeći po Vladi i onima koji tamo misle o medijima, mogla bi biti i neka sitniija dronjava špekulacija, ali klađenje na bilo koju opciju je nezahvalno.
Javnosti je, za sada , dalje dostupan plod koji je Ministarstvo porodilo u novembru i sa kojim je operisao i opozicioni dio u radnoj grupi za izborne reforme, nudeći kroz izmjene i svoju verziju. A, taj Bogdanovićev plod u ključnim segmentima medijske slobode i podrške medijima je čak nedonošče i u odnosu na nacrt sa kojim se krenulo u najširu javnu raspravu.
Ne mogu se, doduše, poreći određeni i ranije definisani pozitivni iskoraci, poput insistiranja na transparentnosti vlasništva medija, objašnjenju dužne novinarske pažnje i novinarskog uvjerenja koje bi moglo da bude olakšavajuće i oslobađajuće na sudu, te jačanja integriteta i zaštite novinara koji odbije zadatak zbog prigovora savjesti, kao i izbacivanje nepotrebnih definicija o novinarima i urednicima, uz kakvo-takvo normiranje postupka za on-line komentare.
Ali, Vlada je i posljednjom dostupnom verzijom nastavila sa tendencijom da ograniči pravo novinara na čuvanje identiteta izvora. U odjeljku ”Prava, obaveze i odgovornosti u informisanju” je čuvanje izvora dodatno relativizovala. Postojećim zakonom to pravo novinara je neprikosnoveno i ne mora da oda izvor čak i na sudu. Nacrtom je, ranije, unesena obaveza novinara da otkrije izvor ako sud ocijeni da “je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela zaprijećenih kaznom zatvora od pet godina ili više”. To, u kreativnom tumačenju na ovim prostorima znači bukvalno – sve. Sada je još ubačeno i da bi to novinar morao to da uradi “na zahtjev tužilaštva”, a da odluku donosi sud. Krajnja posljedica biće svakako obeshrabrivanje i ono malo izvora, baš kao što se desilo i sa zviždačima i otežavanje novinaru da radi i objavljuje u javnom interesu. Ukoliko se sve ovo posmatra i u kontekstu izmjena zakona o zaštiti tajnosti podataka i o slobodnom pristupu informacijama, jača utisak o organizovanom poduhvatu vlasti da ograniči manevarsko polje medija u traganju za istinom i oslikava prirodu režima koji produkuje zarobljenu državu.
Kaznenim odredbama nije predviđena sankcija za novinara koji bi se pozvao na prigovor savjesti i odbio zahtjev tužilaštva ili naredbu suda da oda izvor. To može da znači da se u nastavku primjenjuju kazne iz Krivičnog zakonika. Jednu takvu, čak i pod imunitetom, iskusio je poslanik Nebojša Medojević dvomjesečnim zatvorom. Odlukom Ustavnog suda, poslanike će ubuduće od te mjere da štiti imunitet. Novinare neće.
Svako pozivanje predlagača zakona na evropsku praksu u konkretnom slučaju sudara se sa par elementarnih pitanja. Ako ta obaveza nije postojala u zakonu usvojenom prije 17 godina, zašto bi se sada uvodili instrumenti sa manje, a ne sa više slobode? Ili, koja je praksa u tom periodu ukazala da je ovo pravo neophodno ograničiti.
Predložene odredbe o formiranju fonda za medijski pluralizam, iako oštro kritikovane zbog malog iznosa, previše arbitrarnosti i intencije da se iz njega finansira i samoregulacija medija, sa početnom idejom da opstane postojeća “državna” samoregulatorna organizacija, u međuvremenu je oplođen dodatnom regresijom.
Početna ideja Vlade je bila da se formira fond od 0,03 odsto BDP, da se podijeli za projekte od javnog interesa u srazmjeri 60 odsto elektronskim i 40 odsto printanim medijima, a onda bi po pet procenata iz te dvije sume išlo za samoregulaciju, a još po pet odsto komisijama za raspodjelu. Prema novima procjenama BDP od oko pet milijardi eura, to bi značilo za sve medije oko 1.35 miliona, dok je gotovo 11 puta više, 0,3 odsto društvenog proizvoda, odnosno 15 miliona, predviđeno samo za javni servis.
Gotovo svi izvan Vlade tražili su da se iznos za ovaj medijski fond poveća nekoliko puta i da se samoregulacija čak i kroz finansiranje ostavi medijima, jer sam institut gubi smisao ako neko drugi daje novac za to. Pogotovo, ako to finansira Vlada, uz latentnu opasnost da takva tijela budu bič režima za “neposlušne” medije, što smo već imali u praksi i zbog čega se tijelo kolektivne samoregulacije i raspalo prije neku godinu.
U novembarskom predlogu Ministarstva se ispililo novo rješenje u kojem se procenat za Fond penje na 0,8, ali ne BDP nego tekućeg bužeta. Tako je više postalo znatno manje. Tekući budžet za narednu godinu je oko milijardu eura, što znači da bi za fond bilo oko 800 hiljada, minus deset odsto za administriranje i samoregulaciju, čega se ne odriču. Pri nastojanju da ostane raspodjela 60:40, elektronski mediji bi mogli da računaju na 432 hiljade eura, a printani na 288 hiljada. Javni servis bi tako umjesto ranijih 11 dobio oko 18 puta više novca građana od svih ostalih zajedno. Za narednu godinu, ustvari, 15 miliona puta više, jer ostali mediji mogu da računaju sa – nula eura. Prelaznim i završnim odrebama predviđeno je da se dio vezan za fond primjenjuje tek od 2021. godine. Pa, ko preživi…
U skladu sa proklamovanim nastojanjem da se poboljša ukupni ambijent pred naredne parlamentarne izbore dio opozicionih poslanika je ušao i u poduhvat pripreme medijskih zakona. U odnosu na Vladine predloge oni su bolje osluškivali glas domaće javnosti i medija. Tako su odredbu o zaštiti izvora jednostavno prepisali iz postojećeg zakona ostavljajući ovo pravo novinara neprikosnovenim. Pod uticajem sindikata medija, opširnije su normirali položaj novinara u redakciji, izbacujući odredbu o njegovoj solidarnoj odgovornosti, zajedno sa osnivačem i glavnim urednikom, za naknadu štete nastale objavljivanjem nekog teksta ili priloga. Predvidjeli su i konsultantska prava redakcije prilikom izbora glavnog i odgovornog urednika. Predlažu i zaštitu, odnosno korektnu otpremninu za urednika, ukoliko dođe do promjene vlasništva koja podrazumijeva i promjenu uređivačkog koncepta i politike.
Zanimljivo je da su se i Vlada i ovi poslanici saglasili u tome da se on-line komentari uvredljivog sadržaja ili govora mržnje uklanjaju tek nakon objavljivanja. Jedino je Vlada svoju raniju formulaciju o blagovremenom roku sada ograničila na 24, a opozicionari na šest časova. To može obradovati vlasnike portala koji ne moraju da zaposle novinare za prethodnu autorizaciju komenatara. O ovome se koplja lome i u Evropi, gdje postoje dvije različite presude Evropskog suda za ljudska prava. Ipak, to ostavlja dileme, da li su urednici on-line izdanja povlašteni u odnosu na druge, jer ne odgovaraju promptno za kompletran sadržaj. Ostaje i pitanje, kad nastaje šteta po uvrijeđenog, oklevetanog, pogođenog govorom mržnje… – odmah, poslije šest ili 24 sata.
U slučaju budućeg fonda, opozicioni poslanici su tražili da se iznos podigne na 0,08 BDP (oko četiri miliona eura), a tim da se po 47,5 odsto ravnopravno dijeli elektronskim i printanim, a da pet odsto ide takozvanim neprofitnim medijima. Samoregulacija bi, što je jedino prirodno, bila obaveza medija. Ideja je plemenita i vjerovatno ne može proći zbog uvećanja sume i osnovne zamisli Vlade da simboličnim novcem “merak učini, ali posao ne završi”.
Postoji u ovom opozicionom predlogu o fondu i jedan paradoks. Oni se, valjda, bave poboljšanjem ambijenta za izbore 2020. godine, a sve ovo o fondu neće važiti u toj godini.
Koliko god još “redaktori” imali da rade, teško je vjerovati u plodove optimizma.
Bonus video:
