Jezivo je juče bilo gledati Crnu Goru. Od jutra pa do prvih pijetlova. Ali, poslije najvećeg mraka može samo da se razdani, iako zora nije blizu. A teško da se može zamisliti veći mrak od toga da se jedan zakon izglasava u gluvo doba noći, u momentu kada čitava Crna Gora ne spava, a nakon hapšenja u domu predstavnika naroda. Kakav je legitimitet zakona koji se donosi u atmosferi mrtve tišine i preko dana u krugu Skupštine opasane policijskim vozilima, oklopima, psima i konjima.
Kakvo je uporište zakona koji su osporili i oni koji Srpsku pravoslavnu crkvu i Mitropoliju crnogorsko-primorsku vide kao hegemona. Kakav je to zakon koji proističe iz partijskog dokumenta, a koji pravičnost i pravdu vezuje za identitetski obrazac pa od njega uvijek i zavisi.
Kaže premijer da je u pitanju nepovjerenje. Stiče li se povjerenje time što se godinama toleriše bezakonje, time što pravda postoji samo uz epitet selektivna, time što su funkcioneri milioneri, a pričamo o pravičnosti i porijeklu imovine.
Kada vlast sa takvim renomeom krene u pravedni boj, otpor je refleksna reakcija i za ovu situaciju je, iz kojeg god ugla gledali i kako god tumačili, proizvela upravo ova vlast i ona je najodgovornija i za njeno rješavanje.
A odgovornost proističe iz moći, pa ne se smije zaboraviti ni uloga MCP koja nije radila ništa da izađe iz svoje lagodne pozicije, pomogla opstanak ovakve vlasti i nedovoljno se okrenuli Crnoj Gori kao državi. Tako se došlo do situacije gdje vlast može da potencira da se traži samo vječito odlaganje i da nema druge opcije do ove. Tom magistralom je sve oko zakona ušlo u zonu u kojoj se dobar dio vlasti najbolje i osjeća – zonu kriminala, bezakonja i nepravde.
A u toj zoni se savršeno dobro osjećaju i prirodni partneri koji su zveckali oružjem, prizivali ratne drugove iz "ponosnih" devedesetih. Kao da su projektovani da održavaju ono što je DPS stvorio, a to je beskrajni krug podjela i sistemskog nasilja, gdje je demonstracija fizičke sile neminovna posljedica, a ne uzrok. Dva pola unutar iste paradigme za cilj imaju održavanje postojećeg stanja. A to su ogolila dešavanja u ovih deset dana - od najave fizičkog nasilja - paljenja Skupštine - do odustajanja od svega nakon poziva mitropolita Amfilohija, pa do radikalnog (sic!) preokreta nakon leta do centra vaskolikog srpstva, a kritičari bi dodali i maligne ispostave Kremlja, avionom srbijanskih vlasti - do Irineja. I kakav je bio efekat te i takve borbe - oslabljena pregovaračka pozicija MCP i izglasavanje Zakona. Demokratski front je u ovoj burleski ništa drugo do zakržljali blizanac DPS-a, karika u lancu, sa nešto manje manira, viškom snage i ekivalitnim podaničkim mentalitetom. I ta DPS-DF potkovica spaja se u zajedničkom imenitelju - Aleksandru Vučiću.
Crna Gora je ipak sinoć posvjedočila da se jedino i isključivo može osloniti na dio svojih građana, koji svemu ovome pretpostavljaju elementarni razum. Jer i građanske partije svojom pasivnošću, nedorečenošću i neiskrenošću guraju građane ka ekstremima. A građani su pokazali da ne žele sukobe, ali ni da trpe nepravdu. Mnogi građani koji su sinoć blokirali Crnu Goru, naglasili su da nisu došli ni na čiji poziv, i uspjeli su da u atmosferi ozbiljnih tenzija proizvedu zanemariv broj incidentnih situacija. Među građanima koji su blokirali puteve sigurno je bilo i ubačenih radikalnih izvođača radova sa obje strane. Prevladala je većina razumnih, kao i među sveštenstvom Mitropolije na mostu Blaža Jovanovića, koji su bili istrajni, principijelni i nadjačali piromane s obje strane. Tako su pokazali šta je jedino što je ostalo ovoj zemlji.
Bonus video:
