Evo sam načela četvrtu deceniju otkako mi se ne da da napišem pravu prazničnu kolumnu. Onu u kojoj bih se bavila sjajem i bijedom novogodišnjih proslava u Crnoj Gori. Ali, nije do mene nego do režima. Kad sam jesenas, povodom najave odsudne bitke za crnogorski identitet, na fejsbuk postavila dječju pjesmu “Samo da rata ne bude” nijesam ni slutila da će odrasli baš ovako brzo zaigrati u strojevom taktu...

Hoće li rata biti - ne znam, da napišem neće - ne smijem. Mogu samo da se nadam, ali i to malo nade ubija mi sjećanje na jesen ‘91. Kad su, na sedmo jutro glamuroznog proglašenja Crne Gore ekološkom državom, rezervisti, policija i vojnici JNA krenuli u najsramotniji rat u istoriji Balkana.

Ne podgrijava nadu ni sjećanje na početak ubijanja Bosne i Hercegovine. Ubjeđivali smo tada kolegu da bježi iz Sarajeva. A on nama, mrtav od smijeha, objašnjavao kako će ostati da uživa u prelijepom pogledu sa terase Holidej ina i kako smo svi poavetali zbog ratne propagande.

Srećom, dva-tri dana kasnije našao se neko pametniji od njega i ukrcao ga silom u posljednji avion za Beograd.

***

Nažalost, razum u Crnoj Gori danas nema toliku snagu da je ukrca na posljednji let ka normalnom svijetu. Ne doseže više čak ni do brojnog stanja iz antiratnih devedesetih, a aveti iz tog doba vaskrsavaju sve žešće zbog toga što je posljednji rat na Balkanu završen svuda osim kod nas.

Ne mogu to prikriti floskule za recentne avetinje kako u njemu - prema tvrdnjama režima - nijesmo učestvovali nego se borili za mir, multietnički i multivjerski sklad... Ili - kako to s ničim izazvanim ponosom ističe dio opozicije - kako je to bio sveti rat za spašavanje vaskolikog srpstva.

Na tim lažima, što u školi što po kućama, vaspitavane su generacije koje danas ne mogu da vide drugi put osim staza svojih roditelja, bioloških, školskih ili političkih svejedno. Niti razumiju da od njih zavisi hoće li Crna Gora i narednih trideset godina birati isključivo između dva zla.

***

Da takav izbor odgovara režimu, odavno je jasno. U njegovim su rukama svi mehanizmi koji će učiniti da i najopasnija ponuda depeesa izgleda kao manje zlo.

Nije, međutim, jasno zašto je onoliku oružanu silu izveo na ulice da bi navrat-nanos, u gluvo doba noći, bio usvojen jedan zakon koji je četiri godine natenane pripreman.

Zbog tog zakona, još jedna godina u Crnoj Gori započinje strahom od rata. On je, bar na lokalnom planu, u rukama depeesa. U čijim je na globalnom i koji je opet đavo uoči praznika počeo da se prelama preko Crne Gore, bojim se da ne zna ni depees.

***

Ali saznaćemo svi, nadam se uskoro, što se one noći iza brda valjalo. Ne vjerujem da ćemo čekati predugo, pola godine bilo je dovoljno za organizovanje državnog udara zbog ulaska u NATO.

Ne razumijem samo čemu ovakav trans profesionalnih crnogorskih patriota, u koji su nakon posljednjeg zasijedanja parlamenta upali i neki amaterski iskreni Crnogorci.

Zato što novi zakon nema nikakve veze sa obnovom izvorne i istorijske Crnogorske crkve. Čak i da se kojim čudom oživi njeno ime, neće i ne može vaskrsnuti njena nadležnost na cijeloj teritoriji današnje crnogorske države.

***

Nije mi baš najjasniji ni ovaj apel intelektualaca, sportista i javnih radnika iz država bivše SFRJ. Da ne poznajem neke potpisnike, ne bih ni sumnjala u dobre namjere.

Tačno je, “država Crna Gora izložena je pokušaju nasilne destabilizacije: ugroženi su joj mir, teritorijalni integritet, ustavni poredak, vladavina zakona, jednakost građana i ravnopravnost crkava i verskih zajednica”.

Još je, međutim, tačnije da nam za to nije kriv “zvanični Beograd” nego zvanična Podgorica i nezvanični savjetnici crnogorske državne vlasti.

Međunacionalni razdor u Crnoj Gori nije od prekjuče, mnogo je stariji ne samo od gospodara Vučića nego i od patrijarha Irineja.

Na tom razdoru depees je prije tri decenije i došao na vlast, podgrijava ga uoči svakih izbora i partijskih i državnih preokreta, a sad ga je doveo do usijanja.

***

Moguće je, to svakako bolje znaju potpisnici apela, da zvanični Beograd i dalje nastoji “da se Crna Gora vrati u državni okvir sa Srbijom”. Masa srpskih lidera, partijskih i crkvenih, još nije odustala ni od snova da Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica budu granična linija vaskolikog srpstva.

Ali na javi, Crna Gora je danas u velikom problemu zbog toga što je njena vlast tokom devedesetih godina od tih snova napravila zvaničnu državnu politiku, koja je na izborima dobijala dvotrećinsku podršku.

Državna vlast jeste odustala od tog kursa, ali nakon toga nije ni pokušala da državu Crnu Goru učini prihvatljivom i za one koji još ne umiju ili neće da se odreknu nekadašnjih zajedničkih snova.

Umjesto toga, drži sve nas u neprekidnom ratnom stanju. Ako se, daleko se kazalo, moji strahovi sa početka teksta ikad ostvare - za to će jedini krivac biti crnogorski režim.

***

Zakon o podržavljenju crkvene imovine ne može Srbima u Crnoj Gori omiliti crnogorsku državu. Samo će učvrstiti stare snove i vjerovanje da će ih od domaće autokratske vlasti štititi ona iz komšiluka, uprkos tome što je istovjetna.

Da nije, ne bi Aleksandar Vučić svim snagama i sa svim Službama onako žestoko podržao Mila Đukanovića 2016. godine. I žrtvovao ne samo “srpski bašibozuk”, koji je zahvaljujući njemu unaprijeđen u organizovanu terorističku grupu, nego i dvojicu lidera Demokratskog fronta.

To što mu oni, uprkos svemu, i dalje idu na noge neće promijeniti istinu. Tzv. državni udar ostao bi za vazda ono što jeste bio - lakrdija u režiji domaćeg režima i nekih stranih službi - da Vučić nije i pribavio i dostavio onoliku gomilu “dokaza” da su izvođači udara bili Srbi.

***

Umnijim riječima i nešto umivenije, potpisnici apela učinili su onomad isto što i Aleksandar Vučić tri godine ranije. Otkud njima uopšte ideja da se može vjerovati i crnogorskom vođi i njegovom sudstvu, kad u njih vjere nema više od polovine Crne Gore.

To što se poslije svakih izbora nađu dva tri liderčića i daju režimu nedostajućih desetak hiljada “vjernika” ne znači da crnogorska vlast vodi politiku dobru za sve građane. Nego da dobro plaća podaništvo.

I čemu onolika zabrinutost zbog uvredljivih grafita, poruka i pokliča na račun Mila Đukanovića iz zvaničnog i nezvaničnog Beograda.

Samo opušteno, nijesu ga uzdrmale ni mnogo žešće riječi koje već tri decenije on sluša uživo u domaćem parlamentu i na Ulici.

***

Jeste, Srbija se miješa u unutrašnje stvari Crne Gore povodom crkvenog zakonika, razumijem da potpisnicima to smeta. Čudi me samo kako im jednako opasno miješanje nije zasmetalo i prije tri godine. A bilo je istovjetno, s tom razlikom što je 2016. rezultiralo učvršćivanjem režima našeg gospodara...

U neku ruku, i ovaj apel je neka vrsta miješanja. Zato sam se i ja umiješala u dio sadržaja.

Neće škoditi, zato što povod kojim je apel upućen ne može biti od koristi stabilizaciji crnogorskih prilika, naročito međunacionalnih. Rečenoj stabilizaciji mnogo bi više naruku išao jedan apel podrške za podržavljenje neke druge imovine...

P.S. Tačno je, postoji “strateg, pokrovitelj, logističar i naredbodavac poslednjeg pokušaja destabilizacije Crne Gore”. Ali, njemu je ime malo komplikovanije nego srpskoj prijestonici i zove se Organizovani Kriminal i Korupcija. Krštenje je još prije 30 godina obavila Autokratska crnogorska vlast, uz sasluženje Srpske pravoslavne crkve, a kasnije su se pridružili i “strani investitori”. Zato bi jedino pošteno podržavljenje imovine bilo ono koje bi obuhvatilo i tajkunsku, bratsku, kumovsku... Jednom riječju - mafijašku imovinu, bez obzira na to je li osveštana ili nije...