Zvao me Saša, pečalbar odbjegao u vrijeme Crvenog surlaša na Floridu! Ne stiže da se javi, američki posao - američka posla. Brat, Baranin, beogradski student, balkanska duša, privremeni Amerikanac, trajni Srbin, zvezdaš, partibrejkeraš - canetovac, dječak po srcu, hrabar kao Bog, otac, suprug, sin, unuk, i Bog te pita.
Kaže; je li ovaj tamo stvarno toliko poludio pa misli kako će lako i Crkvom izaći na kraj? Pobudalio je! Ne shvata da mu ne pale političke fore u ovoj bici. Sami Bog ga je nagovorio da nas ujedini. Ej, brate, 100 hiljada ljudi šeta svaku noći po Crnoj Gori u susret Božiću. Pa to samo Bog može da priredi!
Ne pričamo o Americi - mene mrzi da pitam o onome što znam, a njega da prepričava ono što znamo obojica.
Plaže Floride potonji su rudnici za crnce, latinoamerikance i Crnogorce. Konobarišeš, sidriš i odvezuješ barke, pereš čaše, spremaš sobe, spavaš stojeći, vjezbaš vlastiti jezik šaputanjem i pjevušeći pjesme za koje si vjerovao da si ih odavno zaboravio. Tamo negdje je i naša Marija već tri godine. Teško je dobiti papire ali bolje je nego ovdje, znaš za šta radiš. Navikneš se da zvanično ne postojiš. Boris vozi kamion - američka drumska krstarica, živi od kilometra i svake subote se vraće u Čikago, odlučio je da mu tamo bude američki zavičaj. Čovjek, bez doma, pa i izmišljenog, postao bi sebi i bližnjima vuk, drumski nadničar, razbojnik, Pobješnjeli Maks! Ognjen je razapet negdje ispod Velikih jezera, između filosofije i čivija na zavijenje, između Hajdegera i rafova koji se sizifofski montiraju i demontiraju do besmisla - Kantova teza i antiteza.
Svi su bili bolji studenti od predsjednika Crne Gore ali su iz njegove i svoje države morali da pobjegnu u tuđu, da ih ne progoni zbog nepodnošljivog prosjeka.
Danilo mi kaže da njegova Tića plovi mjesecima. Čuo sam ga kako se preko Skajpa raspituje kod ćerke primaju li na njenom brodu ljekare? Kaže mi; idem i ja da me ovdje više ne brukaju. Nije lijepo da u tekstu nacrtam platu primarijusa - sramota me. A obogatio bi se na brodu - specijalista je za bolesti zavisnosti.
Američka ambasadorka u Crnoj Gori bila je zgrožena pirotehničkim terorističkim atakom na crnogorsku zastavu u Beogradu. Zaista jadan pokušaj! Nije kriva zastava! "Nije kriva majka naša Crna Gora" - reče juče Otac Boris pred Crkvom Svetog Dimitrija. I nije! Samo ona nije kriva! Amin, Oče Borise! Rasplakao si nas!
Američka ambasadorka ne poznaje ovu djecu o kojoj ja pišem, nije imala sreću da ih upozna, mimoišli su se - ona s plaže u Crnu Goru, a oni iz Crne Gore na američke plaže i plantaže!
Nisu kriva djeca! Nisu kriva ni naša djeca!
Američka ambasadorka nije imala sreću da upozna nekoga od ovih 100 hiljada "šetača" što svaku noć hode ulicama svojih studenih zavičaja za krstonosnim zastavama. Mimoišli smo se! Među njima je na hiljade dječice, što ih majke i očevi, svakodnevno, poput vlastitih raspeća, iznose na Golgotu!
Američka ambasadorka nije kriva, nije čak ni zgrožena.
Najstrašnije je, što će nam, preživimo li kao narod, ta djeca, skinuta sa ramena od krstača, otići za Ameriku i biti razapeta od Istočne do Zapadne obale, između čivija i škafova, između ljubavi i mržnje, između čamaca i stranaca, crnih i bijelih Amerikanaca, koji nam, zaista, ništa nisu krivi. Nisu! Mi Crnogorci razumijemo! Imenom to svjedočimo!
Američka ambasadorka nije imala sreću da čuje kako Saša govori o Martinu Luteru Kingu. Ja jesam!
Mi bijeli Crnogorci, mi crni Srbi, više sanjamo njegov san od bilo kojeg američkog ambasadora. Sanjamo: "da će jednoga dana na crnim brdima Crne Gore sinovi nakadašnjih robova i sinovi nekadašnjih robovlasnika sjedjeti zajedno za istim bratskim stolom."
Američka ambasadorka nije imala sreće da sanja s nama.
Imala je nesreću da se sretne sa našim Predsjednikom koji ne zna ništa o "crvenim brdima Džordžije" ali sanja otvorenih očiju na tirkiznim poljima Majamija. Otišao je da potroši naš novac - ček koji su nama ostavili naši očevi!
"Ali mi odbijamo da vjerujemo da je banka pravde bankrotirala. Mi odbijamo da vjerujemo da ne postoji “dovoljno sredstava” u trezorima velikih mogućnosti ove nacije. Zato, mi "ne damo" svoj ček – ček koji će... da nam donese bogatstva slobode i sigurnosti pravde". Američka ambasadorka mora znati, kao što znamo Saša i ja, da je sramno pobjeći u Majami, o našem trošku, a za sobom posijati ludilo. Još je veća sramota za pouzdanog partnera birati onoga koji je zametnuo kavgu među crncima i bijelcima Crne Gore, koji je gurnuo prst, kao bodež, u oko svakom vjerujućem čovjeku i odjezdio potom među okeanske školjke i noćne klubove plave Amerike.
Nije, čak, ni zgrožena!
Mi ne tražimo predsjednika nazad ali tražimo svoj ček, onaj Kingov, onaj ček slobode i pravde. Nama ček, a vama naš predsjednik zaglavljen između neiživljene mladosti i crkvenotvorenija u kupaćim gaćama - dijalektički materijalizam!
Američka ambasadorka mora znati da Mi imamo san, ali da ni u snu ne možemo predati u ruke crkve i manastire čovjeku koji bi ih uz tek otkrivenu fristajl muziku prodao za šaku morskih puževa.
Amerika mora znati da je dužna da čuva slobodu malih naroda kakav je naš - dužna je to sebi. Amerika zna da smo mi svoju platili najljepšom krvlju u najružnijim vremenima. Mi samo čuvamo svoj ponos kojim smo prkosili osvajačima kao što su i indijanci varvarima. Hoćemo da postojimo zvanično, da naplatimo svoj ček i ček naših otaca, da vratimo našu djecu u naše domove, da se radujemo svojim svetinjama, da ne otimamo tuđe i ne razmjenjujemo nerazmjenjivo - hramove za školjke i klubove.
Saša, Borise, Marija, Ognjene, Tićo! Nosimo vas s ikonama svake noći kroz vaše studene zavičaje. Zajedno ishodimo na Golgotu! Bog je sa nama.
Hristos se rodi, djeco!
Hristos se rodi, Ambasadorko!
Bonus video:
