Šta je zapravo meritokratija? Termin je skovan 1958. u satiričnoj knjizi britanskog sociologa, Michaela Younga. On je zamišljao svijet u kojem su standardizovana ispitivanja razdvajala djecu gotovo od rođenja, a upravo ti ljudi su formirali vladajuću klasu. U Youngovoj satiri, ova vladajuća klasa imala je više legitimiteta nego stara aristokratska, jer su “stekli” privilegiju vladanja inteligencijom i napornim radom.
Ideja meritokratije, u XXI vijeku, može se slobodno reći, prihvatljiva je i funkcionalna samo u SAD-u. Sistem meritokratije u SAD-u, ne funkcioniše po principu: ako pohađate Harvard, onda ste pametnij. Naprotiv, američki sistem, koji teži implementiranju meritokratije kao suštine demokratije, zapravo je “američki san”, koji bi danas, na savremenom jeziku, bio preveden kao prilika za onoga koji se trudi/radi, odnosno sprovođenje meritokratije.
Najbolji primer i dolazi upravo iz SAD-a: kada je bivši predsjednik Abraham Linkoln proglašen za predsjednika, održao je govor pred Senatom čiji su članovi bili veoma razočarani, jer je njegov otac bio obućar, a i pored toga je njegov sin uspio da pobijedi sjajne aristokrate toga vremena. Da bi omalovažio tadašnjeg predsjednika, jedan član Senata je ustao i pitao Linkolna: “Da li me poznajete? Dolazili ste često u moju kuću, jer je vaš otac izrađivao cipele za moju porodicu, dok ste mu Vi pomagali!” Cijeli Senat je prasnuo u smijeh. Oni su na taj način pokušali da potcijene novoizabranog predsjednika. Ali lideri poput predsjednika Linkolna se ne mogu potcjeniti. Novoizabrani predsjednik, pogledao je tog člana Senata i obratio mu se:
„Veoma sam Vam zahvalan što ste me, u ovom važnom trenutku za mene, podsjetili na mog oca. Moj otac je bio najbolji obućar u ovoj zemlji i znam da ja nikada neću biti tako dobar predsjednik kao što je on bio dobar obućar! On je bio znatno bolji od mene!”
Ideja meritokratije, kao već otvorena debata smatra se adekvatnim rješenjem za države koje su u tranziciji, a posebno za društvo s jasnom progresivnom strategijom koja bi ubrzala integracione procese i zaobišla/uklonila moguće greške. Švajcarska je možda najbolji primjer sistema meritokratije, poslije SAD-a, koji djeluje van Evropske unije, ali pruža i omogućava veliku korist za Evropu.
Masa se može vrlo lako kontrolisati, čak i veoma beznačajnim stvarima.
Tipičan primjer za to je, čemu su psiholozi svjedočili u prošlom vijeku, kada je američki predsjednički kandidat R. Nikson izgubio od Kenedija, samo zato što ovaj izgleda mnogo bolje u televizijskim nastupima. Ali i sam Nikson je iz toga puno naučio, jer je na drugim predsjedničkim izborima promjenio način izražavanja, hodanja, držanje i oblačenje.
Uvođenje meritokratije u društveno-politički život, trajno bi uklonilo iz upotrebe ono što je Aristotel nazvao Akrasia!
Autor je politikolog
Bonus video:
