Na mojoj diplomi je pisalo dipl. profesor, a ja nisam razmišljao da ću jednog dana uzeti dnevnik i ući u učionicu. Prije desetak godina sam vjerovao da radim najljepši posao na svijetu - upoznajem umjetnike, pišem intervjue, radim u medijima. U jednom trenutku donio sam odluku da makar jednu školsku godinu provedem među učenicima.
Priznajem, uvijek sam obožavao filmove u kojima je glavna tema - odnos nastavnika i profesora, ili rad sa mladim ljudima. Vjerujem da je svako ko je pogledao „Društvo mrtvih pjesnika“ poželio da mu predaje Džon Kiting. A svi smo, gledajući film, bili zavedeni romantizmom, zar ne? Uvijek su me privlačile ove teme, pitao sam se šta s mladima koji imaju problem, koji su iz disfunkcionalnih porodica, čiji se svijet raspada... Lekcije su mi davali likovi poput one koju tumači Mišel Fajfer, kao profesorica u filmu „Opasni umovi“, kada otkriva da samo predavanjima i ocjenjivanjem ne može da vodi odjeljenje prepuno „problematičnih“ mladih ljudi ili Ejdrijan Brodi u „Detachmentu“ koji svjedoči borbi mladih sa surovim odrastanjem.
Onaj ko ne uzme dnevnik i ne stane pred tridesetak učenica i učenika, ne zna kakav je to osjećaj! Ma svi čuveni naučnici, ljekari, sportisti, prodavači, ekonomisti, pjevači imali su nekog nastavnika koji im je obilježio život... Nekoga sa kim su mogli da se poistovjete, od koga su dobili formule opstajanja i trajanja. A često čujem - Imate raspust zimi, imate odmor ljeti… A onda se sjetim koliko sam se samo puta oporavljao od pretužnih pisanih sastava, bolesti učenika, trauma koje preživljavaju u prodici i izvan nje...
Znam da nije znanje deklamovanje lekcija u učionici, već umijeće prenošenja vrijednih istina o životu... I oduvijek je moja vodilja bila ostvarivanje kontakta sa učenicima, a ne puko izvršavanje obaveza koje je svodivo na prelazak nastavnog gradiva…
Tog petka, prije nego što smo saznali da škola neće raditi dvije sedmice, i da ćemo od kuće obavljati sve radne obaveze, sjedio sam sa učenicima - Filipom, Vasilijem, Irenom, Nikolinom, Milošem i Savom. Bili smo presrećni jer smo završili dramski tekst i planirali kako ćemo od ponedjeljka raditi probe. Želimo da napravimo pozorišnu predstavu, koji ćemo igrati na prvom Festivalu srednjoškolskog teatra u Golubovcima... Maštali gdje ćemo sve da nastupamo....
Nego da skratim, zvala me je Nataša Latković, direktorica škole u kojoj radim, da mi kaže kakva je situacija, da će biti snimana predavanja pojedinih profesora... Nakon toga i Zoja Bojanić-Lalović s istim predlogom. Kada su me obje pitale - Da li mogu pred kamere? - odmah sam rekao - Ne znam kako ću, ali znam da hoću! Moji učenici zaslužuju to!
Već sjutradan, sastanak u podgoričkoj Gimnaziji. Zoja i nas petoro - profesora Crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti. Andrijana, Maja, Svetlana,Dragoljub i ja. Treba osmisliti časove. Voditi računa o ishodima. Prilagoditi trajanje i izlaganje tehničkim mogućnostima, poštovati obrazovne okvire Zavoda za školstvo...
Četvrtak i petak snimanja. Stalna komunikacija sa svima njima. Odjednom smo postali kao najidealniji aktiv. Svako svakom vjeruje, svako svakom bi da pomogne, olakša, prihvati što je moguće više obaveza. Svi pravi profesionalci! Kako sve to postići?! Milion obaveza! Razredni sam. Komunikacija sa učenicima i njihovim roditeljima i svim nastavnicima - odjeljenskog vijeća. A tek 158 učenika. Treba zaključiti ocjene. Pisati predavanja, s njima komunicirati. Nekako ih opustiti, a opet ne zapostaviti gradivo... Ali evo me na početku priče - biti pedagog - to nije poziv za učionicu, to je poziv za cio život. Ne mogu zanemariti - razmišljam o virusu, razmišljam da sam u svakom trenutku udaljen od svih dok su snimanja u toku. A opet, to ne smije niko da vidi na televiziji, iz sadašnjosti preselim se u humanizam i renesansu. Iako sam navikao da imam više pažljivih slušalaca, njihov broj je sada svodljiv na izuzetnih dvoje - podržavajuća nadzornica Anka Vučinić Guić i strpljivi snimatelj Samir Lačević.
Vraćam se kući sa snimanja. Četiri dana ispred kamera. Danas smo dobili nove zadatke za iduću sedmicu... Razmišljam o ljekarima, medicinskim sestrama, onom transportnom radniku koji rizikuje svoj život. Kolika mu je plata, ko ga čeka kod kuće… Vojnici, policajci... O ovim divnim prodavačicama, gdje sam svratio da kupim osnovne potrepštine. Grad je čist. Ovi divni ljudi neprestano brinu o čistoći javnih površina... Kod kuće sam. Uključujem televizor. Gledam novinare koji su na ulicama… Profesionalci! Mogu misliti koliko svi brinu da se ne rabole, zaraze nekog sebi bliskog.
A zatim… Sjetim se, ovo je bio način da makar posredno djeci ponudim ljubav prema književnosti i filmu, da ih naučim kako se piše scenario hrabrosti i života, umjesto scenarija straha i smrti.
Bonus video:
