Sedmog aprila se obilježava Svjetski dan zdravlja. Tog dana, 1948. godine u Ženevi je konstituisana Svjetska zdravstvena organizacija. Preko 70 godina 7. april protiče u znaku predavanja, stručnih edukacija, akcija u raznim zdravstvenim ustanovama. Tada se odabere tema, odredi strategija u liječenju ili se analizira konkretan zdravstveni problem.
Za 2020. tema se sama nametnula. Godina protiče u strahu i nelagodnosti koji je u naše živote unijela pandemija izazvana virusom Cov-19.
Nakon više od 3 mjeseca od pojavljivanja zaraze, identifikovani su i prvi inficirani u Crnoj Gori. Prije prvih slučajeva, uvedene su preventivne mjere koje utiču na svakog pojedinca. Stupanjem mjera na snagu i povećanjem svijesti o našoj ulozi u potencijalnom prenošenju zaraze, smanjujemo vjerovatnoću da ista ne dosegne razmjere kao u nekim zemljama kojima svaki novi dan donosi sve veću tragediju, a na grafikonima se,,pik’’ epidemije još ne nazire.
Analizom podataka o broju zaraženih, broju smrtnih ishoda i prethodnom zdravstvenom stanju preminulih, jasno se vidi da su najugroženija grupa starije osobe ili osobe sa već,,istrošenim’’ imunim sistemom. Stoga smo svi mi koji ne spadamo u ovu grupu dužni da povećamo stepen brige o ličnoj higijeni i da se pridržavamo pravila o tzv. socijalnoj distanci.
Nije vrijeme za lingvističke nijanse, ali nalazim da termin “socijalna distanca” nije najprikladniji, posebno što smo u ovoj borbi svi jednako zastupljeni. Nisam ni sigurna da naši građani sasvim razumiju ovu bukvalno prevedenu sintagmu sa engleskog jezika. Dakle,,,socijalna distanca’’ se prije svega više odnosi na razliku u ekonomskom segmentu među ljudima, ali i u nivou kulture, obrazovanja, pa ovo nije najsrećniji izbor riječi u periodu kada je zajedništvo ne obaveza, već potreba. Prikladniji termin bi bio - razmak ili odstojanje. Nalazi se da je vjerovatnoća da će doći do infekcije smanjena ako je razmak između ljudi dva metra.
Pa, hajde da ovu mjeru ne doživljavamo kao kulturni šok, nego kao ispravan i razuman potez koji će podrazumijevati da nema ljubljenja, tapkanja po ramenu i grljenja naših sagovornika. Neka ova mjera smanjivanja fizičkog kontakta bude i povod za povećano poštovanje tuđeg prostora. Krajnji tajming je da se napokon iskorijeni nepoštovanje čekanja u redu na šalter službama, preskakanje redova na kasi i,,disanje za vratom’’.
Ukoliko inficirani građani, potencijalno zaraženi i oni koji pripadaju rizičnim grupama budu poštovali mjere koje preporučuje “Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti”, onda neće biti potrebe da policija upada u stanove i privodi one koji se ne pridržavaju propisanih ograničenja. Svrha svih trenutnih ograničenja i mjera je smanjiti broj zaraženih, a već zaraženima omogućiti da u najbržem roku dobiju neophodnu pomoć.
Naziv ovog tijela - Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti - ne odiše optimizmom. Možda bi prikladnije bilo - Nacionalno koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti. Ili- Nacionalno koordinaciono tijelo za iskorjenjivanje zaraznih bolesti. S nestrpljenjem čekam, a sigurna i mnogi drugi, dan kada će to tijelo uspješno obaviti svoju misiju i prestati da postoji. Tada ćemo, zajedno, izaći iz ovog nadrealnog stanja, trenutno opozicionog u odnosu na pandemiju i svi - mi ovdje, ali i čovječanstvo efikasnije odoljeti nekom narednom udaru.
Sada su nam potrebni stroga disciplina i solidarnost. Mlađe osobe mogu proći kroz covid-19 sa veoma blagim simptomima, čak sasvim normalno funkcionisati za vrijeme bolesti, ali kroz to,,normalno funkcionisanje’’ mogu zaraziti nekoliko desetina ljudi, sa velikom vjerovatnoćom smrtnog ishoda.
Ono što bi sada trebalo najviše da funkcioniše, u punom kapacitetu, jeste građanska odgovornost. Građanska odgovornost je vječita društvena kategorija i vječiti društveni problem. Sada je građanska odgovornost poštovanje mjera samoizolacije, mjere karantina i poštovanje privatnosti porodica i pojedinaca čije je zdravlje ugroženo covidom-19. Građanska odgovornost je i svakodnevno raditi na smanjivanju panike, a povećanju razuma. Sasvim sigurno građanska odgovornost nije pravljenje zaliha namirnica koje su dovoljne za četiri mjeseca i skrivanje između četiri zida od korona virusa.
Besmrtni Njegoš nas podsjeća:,,Nove nužde rađu nove sile”. Novim snagama, makar ih sada i ne vidjeli dovoljno, mora se dobiti ova bitka čovječanstva. Znamo, naša,,sila’’ ne može riješiti globalni problem. Bitno je da smo složno u istoj barci. Važno je da mi i ovdje nešto riješimo. Recimo, da pobijedimo virus podjela, naš autohtoni, (samo)nametnuti. Baš u ovom teškom vremenu.
Da nadležna tijela djeluju stručno i osmišljeno. A svi ostali budemo solidarni i disciplinovani.
I naravno, da ostanemo doma, i pri sebi.
Bonus video:
