Uvijek sam mislio da Crnogorcima nedostaje distanca. Naši su susreti i pozdravi uvijek “ofanzivni”, najblaže rečeno. Susret na ulici zna biti blic-krig, a agresivni zagrljaji pokatkad zaliče na početak rvačkog meča. Elementarni pozdrav nekada, gotovo neosjetno, preraste u klasični grif.
Toliko puta sam bio začuđen tako temeljnim odsustvom distance, ali, budimo precizni: ovdje se i persiranje tek nedavno ustalilo kao socijalni standard. Sjećam se vremena kada su policajci (tada drugovi milicajci) zaustavljenog vozača pitali za majčino prezime na ovaj način: “A od kojeg junačkog bratstva ti je majka…” O distanci, socijalnoj, tu ne bješe zbora…
Vjerovao sam da bi Crnogorcima dobro došla kakva škola distance.
Pogled na jutarnji red ispred banke, ili ulazak u supermarket, pokazuju da se ta škola i kod nas brzo uči. Mada, tu i tamo je moguće uočiti kakav proplamsaj “stare škole” - bučan i direktan, ali, uglavnom kao “izlovan slučaj”, vidi se da je vrsta u izumiranju… Danas je udaljenost u modi. Distanca je riječ za naše dane.
Ali, nije da i ranije nije bilo propovjednika distance: slavni britanski hemičar, genijalni ekscentrik, Henri Kevendiš (od onih Kevendiša), bio je princ distance, taj je i sa poslugom komunicirao isključivo pismenim porukama. Na suprotnom polu zamislite nekoga poput našega kralja Nikole: ne samo da je sa svakom budalom bio voljan srdačno pričati, već je i većini napisao makar po strofu prigodnih (a takvi su obično bezvrijedni) stihova... Ljude je u njihovom veličanstvenom evolutivnom putu naprijed vukla bliskost. Današnja “socijalna distanca” podrazumijeva pojačanu svijest o drugome, uvažavanje drugoga, i u tom smislu, nije protivrječna onom temeljnom pojmu “bliskosti”. Gotovo da bi se moglo reći da je ova današnja distanca nova ili trenutno primjerena forma bliskosti... Odnosno, proklamovani manir distance nije nužno impuls klasičnog otuđenja, kako bi se očekivalo “na prvu loptu”. I toga valja biti svjestan.
Skandinavsko iskustvo pokazuje da su društva koja mi južnjaci doživljavamo kao društva naglašene distance, zapravo zajednice u kojima solidarnosti u ovakvim situacijama ne nedostaje, dok je za društva naglašene srdačnosti to unekoliko teže reći. Podsticajnu, lijepu rečenicu o ključnom pitanju svih ovih dana, pronašao sam u tekstu umjetnika i teoretičara Petera Weibela, koji, ljubaznošću (i trudom) naše umjetnice Irene Lagator Pejović danas možete čitati u Artu (str. 6-7), a koji kaže da u periodu nakon korone slijede bitne društvene promjene, promjena civilizacijske paradigme. On kaže, povodom očekivanih promjena - ono što nam je do juče izgledalo kao nemoguće, danas izgleda kao neizbježno. Ali, nije baš tako jednostavna ta korona-lutrija sa budućnošću. Tu “neizbježnost” valja razumjeti. Ako je nešto neizbježno, ne znači da će biti i dobro. Ali, može biti i ljekovito i dobro. Važno je spojiti to dvoje. Može li nas ta “neizbježnost” navesti na nove greške, nove stranputice? Ili takvu bojazan svakako treba ignorisati. Potreba za društvom kao istinskom zajednicim teško je moguća pod sjenom pohlepe i nepravde. Kako te stvari (pohlepa, nepravda…) reaguju na koronu? Ili su to jači virusi - za tren se transformišu u nešto drugo, ali uvijek prežive, da bi se vratili u još agresivnijem obliku...
Koliko će i kako svijet biti drugačiji nakon korone? To je danas pitanje svih pitanja. Ili možda samo način da se nadamo boljemu.
Hoćemo li biti bića distance ili bića bliskosti? Kakve bliskosti, i kakve distance... Vjerovatno je u pitanju alhemija koja traži da se pronađe pravi omjer među ovim polovima, koji će, ako ništa drugo, makar promijeniti tradicionalne crnogorske susrete na ulici…
Bonus video:
